Bernardić: Restart koalicija će sama osvojiti stabilnu većinu
HZJZ: Potpise birača ponajprije prikupljati na otvorenome
Stožer ukinuo zabranu rada nedjeljom
Restart: Vlada je prespavala predsjedanje EU-om
DIP: Podatke za izbore birači mogu promijeniti do 24. lipnja
Polovina umirovljenika prima prosječno 1.420 kuna mirovine
Bernardić: Izdaja je nacionalnih interesa da nafta odlazi u mađarske rafinerije

  Virkas

Južnjačka utjeha - Osvrt na predstavu Mačka na vrućem limenom krovu

  Josip Strija/Kazalište.hr           21.02.2013.         2846 pogleda
Južnjačka utjeha - Osvrt na predstavu Mačka na vrućem limenom krovu

Mačka na vrućem limenom krovu, jedna je od najboljih, ako ne i najbolja drama, tematski i prostorno usmjerenih američkom Jugu, nagrađivana vrlo prestižnim nagradama - Pulitzerovom, Donaldsonovom te Nagradom dramskih kritičara. Gotovo centralna drama Williamsova stvaralaštva podjednako je uspješna na kazališnim daskama kao i na filmskom platnu. Prvi je put objavljena 1955., a nakon uspješnih kazališnih izvedbi, još popularnijom postaje nakon ekranizacije 1958. godine u režiji Richarda Brooksa, a s Elizabeth Taylor i Paulom Newmanom u glavnim ulogama. Predstava je premijerno prikazana u Kazalištu Virovitica 8. veljače 2013. godine, a tom svečanom premijerom otvoreni su deveti Virovitički kazališni susreti - VIRKAS.

Virovitičko kazalište tom premijerom nastavlja niz u kojem nastoji strašću i erotikom gledatelje udaljiti od svakodnevnih depresivnih i tjeskobnih misli. Ipak, treba svakako naglasiti kako sama predstava od svojega početka do kraja ne djeluje toliko optimistično, ali je vrlo snažna. Životne priče sažete u svega par sati događanja u kojima nema predaha između borbi za konkretan cilj ostavljaju publiku u grču, ali i izmoždenu tolikim nesretnim sudbinama i pričama, patnjom i potrebom za olakšanjem. Brojne scene, gotovo kao i sam uvod u cijelu priču asociraju na Krležu i njegove Glembajeve. Odnos i sukob oca i sina, gramzivost i laži, ljubavni i društveni kontekst likova, prizivaju u gledatelja sve elemente glembajevštine.

Okupljanje obitelji na proslavi rođendana Velikog Tate Pollita, u virovitičkoj verziji – dede, bogatog plantažera američkoga Juga, trgovca pamukom koji umire od raka, prikriven je obiteljski obračun za nasljedstvo. Oslikavanje obiteljskih vrijednosti kroz laži, hipokriziju, zavist i gramzivost povezuje dramatičarev odnos prema društvenim i obiteljskim zamkama s onim glavnoga lika, Bricka. On, mlađi sin, nekadašnji sportaš, sada teški alkoholičar i Mačka, njegova supruga Margaret, preispituju svoje propale ljubavne, seksualne i uopće životne definicije. Svijet oko njih se počeo rušiti nakon samoubojstva Brickova prijatelja Skippera koji je zaveo Margaret nastojeći prikazati svoj i Brickov odnos kao čisto prijateljski. Pod stigmom homoseksulanosti, Brick nastoji ne podleći pritisku kojim na njega djeluje njegova supruga kako bi njegov svijet ostao skriven, bez obzira na ustrajnu borbu protiv lažnih i licemjernih modela ponašanja. Margaret kao neralizirana žena koja još nije rodila i kojoj se to stalno nabacuje kao najveći grijeh i Brick kao srušeni sportski komentator koji se propio, ostaju luzeri, no samo do kraja drame.

Redateljske intervencije u tekst Williamsove drame vrlo su male tako da predstava ostaje vjerna originalnom tekstu, a intervencije poput razmještaja i organizacije scene nemaju preveliku ulogu u oblikovanju konačnih i najvažnijih elemenata predstave koji nose priču – likova. Galerija likova koju gledamo komunicira s publikom gotovo kao u odnosu jedan na jedan – jedan lik iz galerije doživi svoj maksimum, kasnije mu se pridružuje drugi dok ne dođe do velikoga finala. Tako se kroz tri čina svi likovi uspijevaju fantastično samoprofilirati. Maksimalna angažiranost glumaca u definiranju svoje uloge na pozornici tako postaje temeljem pretvaranja svake uloge u odličnu kariku cijeloga lanca.

Organizacija prostora na sceni vrlo je jednostavna. Duge bijele trake podsjećaju na filmsku verziju drame, kao i na neka scenska rješenja za istu predstavu u inozemnim izvedbama. Središnji dio pozornice zauzima prostor nad kojime stoji kosi limeni krov u kojem će se Margaret nekoliko puta ogledati, a ispod kojega će stajati likovi u trenutku vrhunca najtežih situacija. Bjelina pozornice, kroz sve njezine elemente – dvosjed, duge bijele trake koje se spuštaju sa stropa, stolce… – postaje igralište istine.

Klasik američke drame odigran je u virovitičkom kazalištu bez prevelika redateljskoga uplitanja u skrivanje značenja koje bi gledatelj sam trebao odgonetnuti. Svakako treba istaknuti dvije stvari koje predstavi daju još malo više posebnosti. Limeni krov nasred scene poslužit će kao mjesto na kojemu se likovi obračunavaju sa svojom sudbinom. Zagledani u gledalište, komunicirat će između sebe, ali bez kontakta očima. Iskazivanje takve samoće, s druge strane individualnosti, daje nam pravu dimenziju problema u kojima su se našli. Velika Mama se bori sa smrću supruga i bolovima koji se počinju javljati, Gooper i Mae s gramzivošću za nasljeđem, a Margaret i njezin suprug sa sudbinom. Redatelj se odlučio za optimističan završetak priče prema kojemu Margaret laže da je trudna kako bi se na neki način uspjela nakon svega oživjeti i dati novu nadu svojoj vezi s Brickom kojega poziva u krevet. Na taj način publici nudi pozitivno rješenje cijele priče pa tako ne urušava ideju o sretnom kraju.

Brojne je biografske elemente Williams unio u dramu, povukavši tako paralelu između svoga života i života likova, ali također progovorivši o univerzalnom, gotovo svakodnevnom životu svih ostalih. Biografski se elementi tako stapaju s onim općim, ljudskim temama – pohlepom, društvenim normama, lažima, površnošću, propadanjem, seksualnošću, željom i neuspijehom, represijom, smrću... – gospodare Williamsovim tekstom, ali i nama, ovisno o tome koliko to želimo priznati.


Podjela uloga je vrlo dobro napravljena jer svaki od glumaca fantastično nosi svoju ulogu. Ana Majhenić oživljava lik Margaret do granice u kojoj više ne vidimo glumu, nego Margaret. Strast i talent tako dosežu svoje vrhunce u trenucima kada Margaret gospodari scenom. Njezin suprug, Brick, u interpretaciji Mladena Kovačića na početku ostaje hladan, da bi se kasnije prema ideji funkcioniranja likova na taj način da dosežu svoje vrhunce svaki za sebe, u trenucima najveće strasti, postao gotovo jednak svojoj scenskoj supruzi. Antun Vrbenski kao Veliki Tata, odnosno deda i Blanka Bart kao Velika Mama odnosno baka, također ne glume na sceni. Ni u jednom trenutku se na pozornici ne osjeća gluma, samo strast koja proizlazi iz teksta i uprizoruje se kao fantastično odigrana uloga. Ostale uloge nisu manje važne ili manje dobro odigrane, ali u predstavi zauzimaju manje prostora. Tako Vlasta Golub i Igor Golub te Draško Zidar vrlo dobro igraju dodijeljene im uloge bračnoga para Goopera i Mae, te odnosno liječnika.

Cijeli članak na portalu Kazalište.hr

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.