Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Jesu li inženjeri u Bangladešu bliže rješavanju problema u gospodarenju vodama nego naši ovdje?


  Aktualnosti           Sandra Pocrnić Mlakar           29.05.2014.         1171 pogleda
Jesu li inženjeri u Bangladešu bliže rješavanju problema u gospodarenju vodama nego naši ovdje?

U travnju 2009. godine u rubrici "Vodič za mlade" Virovitičke Puse, objavili smo članak "Svi smo dio rješenja" naše kolumnistice Sandre Pocrnić Mlakar. Bio je to svojevrstan nastavak internetskih kolumni Virovitičanka u Zagrebu koje smo kasnije objavili i u knjizi Virovitičanka u Zagrebu - vodič za mlade.  Članak  "Svi smo mi dio rješenja" bavi se ekologijom, održivim razvojem, obnovljivim izvorima energije i podcjenjivanju tehničke inteligencije. Tekst je aktualan i danas, nakon katastrofalnih poplava jer donosi crticu o gospodarenju vodama. Zato smo ga izvukli iz arhive, pročitali i odlučili objaviti jer nije izgubio na aktualnosti. Tekst prenosimo u cijelosti:

To je ta tehnička inteligencija, oni barem gledaju unaprijed i kuže stvari, za razliku od nas društvenjaka - sinulo mi je kad sam svog prijatelja poduzetnika, dragim mojim čitateljima već poznatog oca dviju odlikašica, srela kraj kontejnera za odlaganje starog papira gdje upravo istovaruje svoje pakete iz prtljažnika. Virovitičko nedjeljno dopodne, ide se iz crkve ili zauzimaju mjesta u Dori, Galeriji ili Novoj, a moj prijatelj vrijeme prije ručka koristi za spašavanje planeta. Uzor, pravi uzor! Svima nama. I još je stari papir na odlagalište dovezao svojim hibridom – autom koji vozi na benzin i pritom pravi struju, pa ima dva pogona. Bio je, kaže, skup, ali zbog uštede u gorivu ulaganje će mu se vrlo brzo isplatiti. I demonstracije radi, sjedne u taj svoj hibrid i krene na struju, a ono - tišina. Ništa se ne čuje, nema brundanja motora, pucketaju samo kamenčići ispod kotača, auto klizi kao taknut čarobnim štapićem.

 NI LIJEVO, NI DESNO

Eto, zato je to ta tehnička inteligencija koja će opstati, a mi neinformirani društvenjaci, zapleteni u trice i kučine koje vučemo još iz 20. stoljeća, izumrijet ćemo glupo i neminovno kao orangutni na Malajskom poluotoku. Zato što se ne znamo prilagoditi. Oko nas padaju stoljetna stabla, nestaje džungla koja nas hrani i štiti, a mi se ne možemo se odlučiti hoćemo li lijevo ili desno. A kad bismo pitali inženjere, odmah bi nam rekli – ni lijevo ni desno, nego pravo naprijed. I pritom misliti globalno, djelovati lokalno, pa da vidiš kako više ne bismo bili orangutani.

Kad kažem društvenjaci tu prije svega mislim na nas s Filozofskog - da mi se ne prigovori kako ne metem pred svojim vratima – dakle, jezičari i povjesničari, psiholozi, dakako, a tu su onda i politolozi i političari, pravnici, pa ekonomisti, sve do pedagoga... Upisne kvote na društvenim fakultetima nekoliko su desetaka puta su veće nego na prirodnjačkim. Na Ekonomskom fakultetu studenti na predavanjima sjede jedni drugima za vratom, upis na Pravni fakultet navodno je najskuplji od svih, čak je i na psihologiju navala jer su brucoši naivno uvjereni da će ih netko skupo platiti kad se sa svojim psihotestovima pojave na tržištu radne snage. Je li netko mislio što će računati svi ti ekonomisti, s kim će se sporiti svi ti pravnici, gdje će se zaposliti silni politolozi (a proizvodimo ih kao u socijalizmu, kad su svakoj mjesnoj zajednici trebala barem trojica!) i kome će trebati psiholozi, njihove soft skills i upravljanje ljudskim resursima – ako se diplomirani tehnolozi i inženjeri, koji bi trebali srediti da se konačno nešto počne proizvoditi, mogu svake godine nabrojiti na prste jedne ruke. Eto, čim se sjetim obrazovanja ponesu me osjećaji, a htjela sam zapravo reći nešto u vezi onog hibrida s početka priče...

Mi imamo rješenja za probleme koji tek dolaze – tako nekako poručuje slogan multinacionalnog elektro-diva. Tko, dakle, ima ta rješenja? Opet inženjeri i tehnolozi. Koji su problemi koji tek dolaze sasvim je izvjesno – energetska kriza, klimatske promjene, zbrinjavanje otpada, glad, nestašica pitke vode … Nedavna vijest da se kod Kanade odlomilo dvadeset tisuća četvornih kilometara leda – otprilike trećina površine Hrvatske – potkrepljuje procjene da će se, ako ne ovog, a onda sljedećeg ljeta, otopiti Sjeverni pol. Već se procjenjuje kolike će uštede neočekivana prečica donijeti u transportu i kako će se otvoriti nove mogućnosti za istraživanje novih nalazišta nafte u podmorju. Pingvini i tuljani su kolateralne žrtve – sigurno se neće uspjeti dokopati toplijih krajeva i izvaliti na neku tropsku plažu, kao što sugeriraju crtići.

Ujedinjeni narodi objavili su brošuru s preporukama za štednju energije i tvrde da čak polovica ukupne količine emisije ugljičnog dioksida, što navodno uzrokuje globalno zagrijavanje, nastaje na temelju odluka koje donosi pojedinac. Zato su neke od mjera koje mogu pridonijeti spašavanju planeta, primjerice, tuš koji štedi vodu, štedljive žarulje, mehanička budilica umjesto električne, ručna četkica za zube umjesto električne ili pak izbjegavanje sušenja rublja sušilicom... Prošle je godine slična takva brošura s uputama bila i u našim novinama – prihvatite izazov težak jednu tonu, poručivala je. Toliko, naime, ugljičnog dioksida može uštedjeti svatko od nas ako promijeni svoje svakodnevne rastrošne navike. Svi smo mi dio rješenja – poručuje se i u jednom i u drugom apelu.

 PLAVI PLANET

Ako treba izabrati kome vjerovati – reklamnom sloganu multinacionalke koja tvrdi da ima rješenja za probleme koji dolaze ili pak svima nama koji bismo trebali biti dio rješenja – više mi povjerenja ulijevaju dobro plaćeni marketinški stručnjaci tehnološkog diva, ma koliko lagali. Navodna ekološka poboljšanja koje mi mali možemo ostvariti zamjenom plastičnih vrećica papirnatima, povratom plastičnih boca ili pak zbrinjavanjem starih PC-a i CD-a čini mi se da nemaju nikakvo praktično uporište. Ne zbog toga što se to ne bi moglo organizirati – već je sve sređeno, imamo i sakupljače i prerađivače - nego zato što bismo to trebali „svi zajedno“. Jer kad se kod nas apelira na nekakvo zajedništvo i na sve nas – mojih nekoliko desetljeća životnog iskustva govori mi da je stvar osuđena na propast. Možda takvi pozivi mogu potaknuti Skandinavce, vjerojatno se o njih neće oglušiti ni Nijemci, koji u Europi prednjače u zelenim rješenjima. Nije vijest iz Kine, već iz Velike Britanije – apeliraju na ograničenje rađanja do dvoje djece kako bi se osigurao održivi razvoj. A gdje smo mi u svemu tome?

Nismo baš totalni propaliteti – riješili smo barem ograničenje rađanja. Standard srednje klase dovoljno je nizak da se ni ne pomišlja na višečlanu obitelj, a onu napuštenu djecu što se rađa zbog jednokratnih poticaja od deset tisuća kuna za novorođenče, koje roditeljima dodjeljuje zajednica, nekako ćemo zbrinuti po domovima. Kao Olivera Twista. Postupak usvajanja traje toliko da kod nas ni Angelina Jolie ne bi mogla usvojiti dvogodišnjaka, a udomljavanje je i dalje nepopularno jer „zašto bi netko hranio tuđe dijete“. Još puno trebamo papati da bi naša djeca doista postala - naša djeca. Iako bi se od medija očekivalo povremeno potaknu kolektivna razmišljanja o djeci i sutrašnjici, od njih nema pomoći. Oni se ionako nisu opredijelili da informiraju, nego da trže. I dok je nama Thompsona i Severinae, ne zanimaju nas ni djeca, a kamoli pingvini i tuljani!

Društveno odgovorno poslovanje spominje se kao egzotičan pojam o kojem malobrojni nešto znaju i pokušavaju primjerom potaknuti druge, koji se u blaženom neznanju i bez grižnje savjesti bogate - društveno neodgovorno. Možda se zavaravaju na zapravo nije takva frka ili misle da će svojim zlatom moći kupiti u mjesto u čamcu za spašavanje s Titanica. Ali bez obzira je li globalno zatopljenje izazvao čovjek svojim djelovanjem ili je to prirodan ciklus, sigurno je da ni Bill Gates - a kamoli naši novi bogataši - neće moći zadržati dosadašnje navike. Al Gore je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za film Neugodna istina o globalnom zatopljenju. U međuvremenu javili su se znanstvenici koji tvrde da je globalno zatopljenje dio prirodnih ciklusa hlađenja i zagrijavanja zemljine kore te da analize davnih slojeva zemlje svjedoče da ih je već bilo nekoliko otkako je svijeta i vijeka. Na vrhuncu smo prirodnog ciklusa zagrijavanja, a nakon njega slijedi novo globalno zahlađenje, tvrde znanstvenici među kojima je i naš akademik Vladimir Paar. Utješno? Ne baš. Novo ledeno doba ne možemo čekati s fosilnim gorivima kao primarnim izvorima energije. Nove nuklearke? Novi oblici atomske energije? Možda potencijalno opasne?

I u takvim trenucima, kad me obuzme briga za kuglu zemaljsku, pitam se za koliko ćemo se prečki tehnološkog razvoja morati spustiti i na kojoj ćemo se zaustaviti. Već je jasno da plavi planet ne može nositi pet milijardi stanovnika sa američkim standardom, raskalašenim potrošačkim navikama, debljinom kao nacionalnom epidemijom i hladnjacima poput trokrilnog ormara. Kina i Indija tek se industrijski bude, Afrika je gladna i bolesna, od Južne Amerike uzalud se očekuje da postane značajnija industrijska sila... Izgleda da je prilično samouvjeren taj koji se hvali da ima rješenja za probleme koji tek dolaze, zar ne? Amiši i dan-danas žive kao u 17. stoljeću. Je li nam to budućnost? Čeka li nas sve petrolejka? Možda čak i mehanički pisaći stroj? A možda ćemo, kompromisno, prijenosna računala napajati vrteći pedale sobnog bicikla.

Nedavno sam upoznala Zorana Ferića - sad opet malo skrećem, ali neću zaboraviti što je spisateljica htjela reći - i upoznavanje sam, prilično nepristojno, iskoristila da bih mu rekla kako mi se ne sviđa što su mu članci previše crni. Nije dobro širiti depresiju, podsjetila sam ga pozivajući se na svoj (a i njegov!) poziv prosvjetara. I još sam mu predložila da ne piše kad je u dertu. Neka pričeka da ga prođe, zbog nas čitatelja. Tu se on kavalirski nakloni, zahvali na kritici, pa lakonski odgovori – onda nemojte čitati.

Eto sad sam i ja depresivno zabrazdila u opis apokaliptične budućnosti, ali kako ipak nisam Ferić, pokušat ću se izvući - zato da biste ipak čitali.

Nedavno su virovitički gospodarstvenici – pretpostavljam na inicijativu našeg poduzetnog, mladog župana Tomislava Tolušića - zbrojili sve županijske obnovljive energetske izvore. Ima toga dosta, neke od njih već dobro poznajemo. Virovitički Vitrex prošle je godine počeo prikupljati otpadna ulja i proizvoditi gorivo. Termalni bazeni hrvatskog podzemlja dobro su istraženi, Koprivnica već kreće u eksploataciju. Jest da je skupo, ali kako cijene energije rastu, ulaganje postaje sve isplativije. Biomasa je resurs na kojem Slavonija i Podravina spavaju. Uz to, Hrvatska je jedna vodom najbogatijih zemalja na svijetu. Toliko bogata, da su k nama navalile europske fondacije za zaštitu voda – vide da ne pazimo što radimo, da gradimo odlagališta smeća na vodocrpilištima, pa pokušavaju spasiti što se spasiti može. Pasivne kuće koje ne emitiraju toplinu već se podižu i kod nas (zgrada Energetskog instituta Hrvoje Požar u Zagrebu u Savskoj jedna je od njih), kao i zgrade koje se griju isključivo solarnom energijom (jedna je u zagrebačkom Španskom naselju). U svijetu se već primjenjuju i rješenja koja graniče s fantastikom - pogonsko gorivo može se proizvoditi i iz kanalizacijske masnoće, a u nekim američkim gradovima tako su stali na kraj množenju kanalizacijskih štakora. U Kanadi se, pričao mi je Kruno Šegota, toplina podzemlja koristi za centralno grijanje, tako da se cijevi ukopaju u zemlju kako bi se tamo zagrijale. Ha, što sve može smisliti tehnička inteligencija!

 KAP U MORU

 Reklo bi se, nije sve tako crno kao što izgleda. Samo kad ne bi bilo onog - svi bismo trebali biti dio rješenja. Jer budući da podcjenjujemo tehničku inteligenciju, mi ovdje kao da više volimo biti dio problema.

I evo za ilustraciju jedan trač iz mojih relativno nedavnih novinarskih dana. Bez navođenja imena, dovoljno je slikovit i ako glavni likovi ostanu ne(pre)poznati. Ali sve je on the record, dakako, bila je puna dvorana novinara.

Potpisivala se darovnica jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta koja je Hrvatskoj namijenila dolarski iznos (sa pet nula) za projekte zaštite od poplava. Ugledni predstavnik Svjetske banke i zemlje donatora uz optimističan je smiješak održao dirljiv govor u kojem je naglasio kako se nada da će njihova donacija pomoći Hrvatskoj da uskoro i ona postane jedna od zemalja koje daju, a ne od onih koje primaju pomoć, baš kao što je i zemlja donator nekada morala očekivati pomoć drugih. Na to se naš predstavnik ustao i, na hrvatskom - suprotno bon tonu koji vrijedi na takvim međunarodnim skupovima – ocijenio gotovo neumjesnim optimizam predstavnika Svjetske banke, kad je donacija koju su nam namijenili kap u moru u odnosu na naše potrebe jer nama trebaju mnogo veći iznosi da bismo sredili svoje probleme u gospodarenju vodama.

Bolje bi mu bilo da je šutio. Zbog takvih riječi predstavnik Svjetske banke mogao bi donacije preusmjeriti u Indiju ili Bangladeš. Možda su tamošnji inženjeri ipak bliže rješavanju svojih problema u gospodarenju vodama nego naši ovdje.

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: