Na pitanje jednoga učenika što je to jednota, i u kakvoj je svezi s ljepotom, učitelj ispriča ovu priču:
“Bila jedna divna duša, zaljubljena u Divnoga Stranca, a da ga nikada nije vidjela. Gledala je uokolo, i svemu što je vidjela, govorila je:
“Kako si divan...”
Stranac nije izdržao, pojavio se pred njom u liku čovjeka, a i nju je istoga časa smjestio u ljudsko tijelo. Jer On ne može izdržati takvu silinu i milinu – popusti joj, prepusti joj se, i zbog nje zakone izmjesti, premjesti.
Kad Ga je ugledala očima, duši se nasmiješe ljudska usta, i s njih odleprša Njemu ususret smiješak, leptirski, i putem se sretne s Njegovim smiješkom, upućenim njoj, leptirski, i oba smiješka zaboraviše koji je čiji”.
Učitelj zašuti.
Učenici, i oni.
Pa i mi, valjda...
Vesna Krmpotić, Divni stranac – knjiga 7 ( još neobjavljeno)
