Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici
  Sandra Pocrnić           22.08.2005.         3412 pogleda
Jednosmjerna

Samo je jedna jednosmjerna ulica u Virovitici, a to je Marinova. Čula sam to davno, još kao dijete u nekom razgovoru odraslih. Zašto samo jedna i zašto baš Marinova, nisam skontala otprve, pa da moje zapitkivanje društvu ne bi zasmetalo, mama mi je poluglasno objasnila kako tom Marinovom Virovitičani zadnji put putuju prema groblju, a odande se, je li, ne može natrag. Imala je ta ulica tada drukčije ime, ali stari Virovitičani, poput mog otate, znali su je kao Marinovu, baš kao što su neke druge ulice, ma kakva imena nosile, nazivali Beč ili Čoljuk. Nisam znala imaju li i drugi gradovi takve jednosmjerne kao mi našu Marinovu, pa sam tu dosjetku smatrala originalnom Virovitičkom. U Zagrebu doista nikad nisam čula da postoje jednosmjerne ulice u onom smislu kao naša Marinova. O Mirogojskoj i Miroševačkoj nitko nije govorio kao o jednosmjernima, iako bi one to, po logici Marinove, trebale biti. A zašto ih se, kad već jesu, ne proglasi jednosmjernima otkrila sam tek kad sam se zagrebačkim ulicama prvi put provozala vlastitim automobilom: u Zagrebu je, naime, previše jednosmjernih ulica. U to sam se uvjerila na vlastitoj koži i ponekad pomišljam kako je moja prometna zbunjenost pravi odraz i mog životnog snalaženja u metropoli.
Vozačku dozvolu ponosno sam primila na svoj 18. rođendan, prije mature, kao i barem pola moga razreda. Bio je to naš prvi ispit zrelosti i točka na i u našoj svestranoj naobrazbi, kojom su nas roditelji opremili ispraćajući nas u bijeli svijet. Voziti smo učili na širokim virovitičkim ulicama, tada još bez semafora i s malo prometnih znakova. Na poligonu autoškole vježbali smo stati i krenuti na brdu, a kratka i tiha Šenoina iza gimnazije bila nam je školski primjer jednosmjerne u kojoj smo, ako skrećemo lijevo, prema pruzi, znali da treba i voziti lijevom stranom.
Tih nekoliko studentskih godina okupljali bismo se, siti i okupani, subotom kod Duje pa s ključevima tatinih automobila kretali u diskače, Oko ili Otrovanec, gdje bismo zaboravljali ispite i ljubavne jade. I dok smo kao studenti u Zagrebu hvatali posljednje noćne tramvaje i brusili potplate Vlaškom i Draškovićevom, vikendima bismo dolazili kući željni roditeljske topline, klope i - auta. Ne, tatini auti nisu se tada vozili po Zagrebima i to smo roditeljsko pravilo svi poštovali.
Evo me zato kako tek u tridesetima u svom prvom, polovnom virovitičkom autiću, po Zagrebu vozim svog novog komada, nevirovitičana. Autić sam dovezla iz Virovitice i krasila ga je originalna virovitička registracija. Nevirovitičan je došao iz Splita i bio mi je kolega na poslu. Vozi li on ili ne vozi – a ne vozi – nije mi bilo važno. Jer ja sam emancipirana, položila sam vozački kad i moji vršnjaci, štoviše, već sam vozila i pune aute vršnjaka. "S mjenjačem u ruci..." pravim se još i malo važna pred novim komadom, tim više što on nije svladao upravljanje rukama i nogama, pa je dodatno fasciniran. Spustio se rani, jesenski mračak i pljušti kišurina, jedva se vide bijele crte na crnom zagrebačkom asfaltu, a nama se tim udobnijom čini suha kabina moga autića, pa krećemo u kino.
Uz panično osvrtanje prestrojavam se preko tramvajske pruge u Savskoj (u našj autoškoli to nas nisu učili!), pa skrećem desno na zeleni val, kako bih parkirala što bliže kinu Zagreb. Brisači jedva otiru kišu sa šajbe, valjda smo jedini na cesti, ali mjesta za parking nema u jednoj, ni u drugoj ulici, pa vozim još dalje i skrećem u treću... kad tu ispred nas policajac u kabanici sa svijetlećim stopom u ruci.
Jednom rukom otvaram vrata, kiša mi curi u krilo, drugom kopam dozvolu iz torbe. Ne izlazim, dovoljno ću pokisnuti i ovako. Nemam pojma što hoće, kažem komadu, nastojeći da to istodobno zvuči i nadmoćno i utješno.
- Znate li da je ovo Petrinjska ulica? – pita policajac svisoka.
Štreberski klimam glavom. Znam, dakako, da je ovo Petrinjska, da je u Petrinjskoj policija i da smo upravo tu negdje ispred njihove zgrade. Valjda zato ovakvo zaustavljanje po tom nevremenu... Policajcu curi kiša s kape, ali dobro ga štiti šilt, pa mu lice ostaje suho, zaključujem nehotice dok ga gledam odozdo iz otvorenog auta.
- A znate li da je Petrinjska jednosmjerna? – pokušava me on opet navesti na pravi zaključak.
Ovaj put je uspio. Brzi upitni pogled u njega, pa u cestu. Gdje su strelice? Nema ih. Naravno, ostale su na početku ulice. Gdje su znakovi? Eno ih, okrenuti naopako, ne gledaju u mene! Pljasnem se po čelu. Jednosmjerna, a ja u krivom smjeru! Što ću sad?
- A vi gospodine, jeste li znali da je Petrinjska jednosmjerna? – zaviruje policajac u auto prema mom suvozaču koji ne zna voziti.
- Ne znan ja ništa, nisan ja odavde – izvlači moj nevirovitičan najrazvučeniji splitski naglasak. Pravi kavalir, bilo mi je već tada jasno.
Uzme policajac moje dokumente, pa uspoređuje podatke, a ja se uzdam u virovitičku registraciju. Vidi, mora vidjeti, da ni ja nisam odavde.
- Palmotićeva vam ide prema dolje, Petrinjska prema gore, Preradovićeva dolje, Gundulićeva gore, Frankopanska dolje... – dobronamjeran je pa pokazuje i nabraja redom, kao da ću ja to sve odjednom zapamtiti. Ali srećom ne vadi blok, pa zahvaljujem, puno zahvaljujem i onda, koristeći preko svake mjere njegovu blagonaklonost, ponovno pokažem u svom kontrasmjeru i pitam mogu li tu nastaviti, pa izaći iz ulice dolje na... Sad se on pljasne po čelu.
- Ma ne možete! Okrenite se tu, pa natrag! – morao me je gotovo potjerati, al što će s nama kad nismo odavde.
Brzo sam okrenula svoj autić na rikverc pored zgrade policije, pa natrag, do strelica na početku ulice i prvog skretanja, da mu se što prije maknem s očiju svoju virovitičku registraciju.
I tu sam, vozeći dalje, što dalje od Petrinjske, svom nevirovitičanu, nevozaču i nekavaliru nervozno brbljajući tumačila kako mi se moglo dogoditi da skrenem u krivi smjer.
Jer u Virovitici su sve ulice široke i dvosmjerne. Kad nekamo kreneš, možeš se istim putem i vratiti. I samo je jedna ulica jednosmjerna. Ona kojom se nitko ne vraća.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.