Supružnici B., tada u sedmom desetljeću života, bili su, ako se to može tako nazvati, pretplatnici svih usluga što ih je pružala hitna medicinska služba. Za svaku boljku, koja stiže kako stižu i godine, tipa kičma, ukočilo ih, škripe koljena, tlak malo visok, pa malo nizak, zamantalo im se što u glavi, što pred očima, prvo i jedino rješenje bilo je nazvati hitnu. Nije im padalo na pamet polako do liječnika opće prakse, jer tamo treba čekati. Zašto čekati, kad im pomoć može biti pružena u roku par minuta.
Mama je svako zaustavljanje vozila hitne pomoći doživljavala krajnje traumatično, jer, eto, opet sirotom Slavku nije dobro, srušio ga visoki tlak, tko zna hoće li dočekati jutro.
Hitnjaci odradili što već treba, i otišli, mama prestrašena ulazi u stan susjeda B., a oni večeraju.
- Pa, je l dobro, pomogli su?
- Da, da, evo ga, Slavko baš fino večera, poslije ćemo gledati seriju - odgovara gospođa B.
Pa dobro, tko je tu lud, razmišljala je mama po povratku u stan. Prije pola sata - sat, čovjek umir'o, a evo ga, sad mlati slaninu, paradajz i sir. Ali, bitno je da je dobro, zna hitna, pomogli su.
Nije prošao ni tjedan, evo je, susjeda B ulijeće k mami u stan:
- Susjeda, brzo zovite hitnu, Slavku opet nije dobro!
- Šta je sad?
- Mic'o je neki stari ormar, i pao iza ormara. Ne može van, a mislim i da ima srčani, zovite hitnu!
Mama požurila da se i sama uvjeri, i doista Slavko leži između zida i ormara.
- Ma, nas dvije ćemo ga izvući, nemojte da opet moram zvati hitnu, nema on nikakav srčani, pa je l čujete da normalno priča, i koji ga vrag tjerao da to sam pomiče - predlaže i kori mama.
- Valjda znam šta je srčani, kakva ste to susjeda kad ne želite nazvati hitnu? - uporna je gospođa B.
Dobro. Opet hitna na terenu, izvukli Slavka, šta će, ljudi su stariji, žive sami, al' ovo je bio prije slučaj za vatrogasce ili neku drugu službu spašavanja, za hitnu sigurno ne. Jer Slavko nije imao ni ogrebotine niti bilo kakvu drugu ozljedu.
Susjeda B dugo se zahvaljivala hitnjacima, ispratila ih do vozila i izrazila žaljenje jer medicinari nisu bili ni za kavicu, ni rakijicu.
I, nastavila je, kao što je to činila i prije, mami donositi na šivanje uglavnom šlafroke, jer, zatrebat će danas - sutra za bolnicu.
Nakon dva tjedna, Slavko opet zapada u neprilike. Nećak mu javio da se ne želi brinuti o njima, dosadnjakovićima i umišljenim bolesnicima, te nek' potraže smještaj u Domu. Ovaj put, po procjeni njegove supruge, i samo njoj poznatim simptomima, Slavku se, zbog sekiracije, tlakovi spojili.
Odgovor hitne, s druge strane žice, nakon što je mama, sad smirena, nazvala.
- Ako zovete u vezi B., mi ne dolazimo! Pa, šta vi mislite, da je nama do kave i rakije, i ubijanja dosade?! Znaju oni sebi jako dobro pomoći, i ne zovite više!
I doista, ubrzo su supružnici B zatražili smještaj u Domu. Tamo su ozdravili od svih moždanih i srčanih udara, začepljenih vena, spojenih tlakova i škripavih koljena.
Gospođa B, nakon desetak godina boravka u Domu, samo je zaspala, što su korisnici Doma konstatirali kao baš lijepu smrt, a Slavko, nakon godine žalovanja, odnekud je nabavio malu harmoniku, i postao nešto poput One Man Orchestra, za korisnike Doma.
Umro je u 92. godini života. Mirno. Bez bolova. U apartmanu dobrodržeće gospođe M, nekada solistice poznatog zbora, dok mu je pjevušila Ja ljubim ...
