Ako se već ne može zabraniti, neka se barem smatra nepristojnim, neciviliziranim i primitivnim skrivajući se iza nicka mahati tuđim imenom
Bi li rješenje bilo zabraniti anonimne komentare? Možda. Ali time bi javnost bila prikraćena za jednu mučnu spoznaju: da vidi kakvi smo, mi u Hrvatskoj, kada vjerujemo da smo nekažnjivi. Na što smo sve spremni – podnaslov je članka Inoslava Beškera u Jutarnjem od prošlog petka. «Govor mržnje koji se prelijeva s raznih hrvatskih internetskih stranica tokliko je obiman i intenzivan, da mu je teško naći premca u svijetu. (...) Svi takvi ispadi bjesomučne, pa i genocidne mržnje, koji danomice kuljaju po tom segmentu hrvatskog obavijesnog prostora, beziznimno su anonimni. Iza njih stoji samo nickname, pseudonim iza kojeg, kao štita, nekažnjivo nalazi utočište anonimni mrzitelj.»
I prisjeća se Bešker kako se nekada u novinama nisu objavljivala anonimna pisma, pa čak se i provjeravalo je li pismo zaista poslao onaj tko je potpisan. A kad je ustvrdio kako je i sam, kao Dalmatinac u Zagrebu, bio meta ispada netrpeljivosti ili čak mržnje, uslijedio je odgovor iz konkurentskih novina: velika anketa s Dalmatincima u Zagrebu, koji su redom tvrdili kako su Zagrepčani vrlo ljubazni i čudili se otkud takva iskustva uvaženom kolegi. Ali postojanje «anominmnog društva razularenih mrzitelja» na internetu, nisu pokušavali opovrgnuti. I zbog toga ne propuštam priliku pohvaliti se našim društvom koje se okupilo na Virovitica.netu. Niste valjda mislili da to nitko neće vidjeti?! Ako ste htjeli da nitko ne čita forum, onda niste trebli pisati! Iako smo možda ponekad tankih živaca, vidi se da uvažavamo jedni druge, odgovaramo si međusobno na postove i nastojimo podijeliti iskustva u zajedničkom interesu.
To je razlog zbog kojeg sam se i nedavno pohvalila našim forumom u Nezavisnim sindikatima Hrvatske, u već prošli put spomenutom razgovoru s Krešimirom Severom i našom Virovitičankom Marijom Hanževački. Sindikalci, naime, još nisu načisto s tim treba li im forum na stranicama, pa sam ih uputila da pogledaju forum Virovitica.neta u kojem komentiramo javni život grada bez intervencija moderatora. Sa stajališta medija, dvosmjerna komunikacija između novinara i čitatelja novo je i još neispitano područje koje treba medijski iskoristiti – iznijela sam svoj stav, koji sam i ovdje na netu još na početku objavila. «Ali je li to dobro?» - uzvratio mi je pitanjem Krešimir Sever. Ne znam. Iskreno, isto se pitam i sama svaki put kad upišem novi post. Ali to mu tek sad priznajem. «Mislim da i iz toga treba izvući ono što je dobro», odgovorila sam tada Severu.
Eto, ekipa, čitamo se. I zato ona moja upozorenja da trebamo paziti kako se «ponašamo» na javnoj sceni. I nekakva je civilizacijska obaveza tu ipak iznijeti svoju ljepšu stranu. Ona ružnija neka, ako ikako može, ostane skrivena od javnosti. Pa čak i od najbližih. Svatko ima svoje mrakove. I trebao bi se s njima sam obračunati. U virtualnom svijetu moguće je ono što je u realnom donedavno bilo potpuno nemoguće – možemo, primjerice, do mile volje psovati susjeda ili sugrađanina kojeg ćemo sutradan sa smiješkom pozdraviti na ulici. Skriveni iza nicka možemo doista nekažnjeno prijetiti, ubijati ili pozivati na ubijanja «onih drugih» - jer nekako se uvijek nađe razlog. Tko nam što može?! Ali forum je kraljevski put u kolektivnu svijest – kako tu dobro sjeda parafraza one Freudove prema kojoj su snovi kraljevski put u nesvjesno! Kolektivna svijest su misli, stavovi i osjećaji koji nas čine pripadnicima iste grupe, nacije i čovječanstva. Kad je riječ o kolektivnoj svijesti, nije ni bitno je li psovao ili prijetio Mirko ili Marko - važno je da netko je. Netko tko spada u određenu grupu, naciju i pripadnik je čovječanstva na početku 21. stoljeća.
Nemojte se, molim vas, sad posramiti svojih postova na forumu neta, jer su svi vrlo benigni u usporedbi s onima kakvih ih sve ima. Tehnologija nam je otvorila mogućnost da stavimo glave na hrpu i preko interneta razmijenimo stavove o događajima, vijestima ili ljudima koji su nam važni za našu prošlost, sadašnjost ili budućnost. Nije li onda doista šteta takvu moć koristiti za napade i niskosti?! Lako je domisliti se da bi bilo korisnije pokušati nekoga nasmijati, posavjetovati, nekome pomoći, proširiti dobre vijesti, pružiti nekome savjet koji mu treba, razglasiti malo poznati podatak, dodati link... Kažu da je pristojan onaj tko i u mraku stavlja ruku na usta dok zijeva. Eto, u virtualnom je svijetu mrkli mrak. Kakvi smo u tom mraku? Zato sam ponosna na naš forum i uvjerena da se tu okupilo dosta nas koji smo shvatili dobru namjeru cijele priče. «Je li to dobro?» - ipak si neprestano ponavljam Severovo pitanje. Može biti dobro, ako to zajedno učinimo dobrim. Ne bismo se ipak trebali praviti da ne primjećujemo kako smo kratkog fitilja u forumskim nastupima i po tome izgleda da je u svima nama dosta frustracija i potisnute agresije. Mogu li postovi biti ispušni ventil, čir, kroz koji zlo može izaći, tako da, ograničeno, medijem, ne može nanijeti nikakvu štetu nama u fizičkom svijetu? Tako barem vidimo kakvi smo - kaže Bešker. Ili su opravdana strahovanja da bi zlo, pojačano istomišljenicima, moglo prerasti granice medija i zakoračiti u stvarnost, gdje nekome može i fizički nauditi?
O tome kakva može biti energija misli bojim se razmišljati – prepuštam kompetetnijem kolegama, Davoru i njegovim uglednim diskutantima, da se pozabave takvim, duhovnim pitanjima. «Stari» mediji već su dobro istraženi i zna se kakve su posljedice agresije na televiziji ili vijesti o samoubojstvima na naslovnicama (gadne, dakako, ali na to se također ne obaziremo). Internet je medij koji tek zahtijeva istraživanja. A izgleda da u njima već sudjelujemo svi mi ovdje okupljeni. Od početka sam pristala na ulogu gromobrana – kao profesinalcu u pisanju, pretpostavila sam na početku, ne bi mi smio biti problem podnijeti javnu kritiku, pa čak ni ako ona dolazi iz rodnog grada. Ako jest – onda sam zaista promašila profesiju. Zato mi ne smeta što su svi forumaši nepoznati – čak nije uspio nijedan pokušaj upoznavanja, možda zato što se ne želimo upoznati - a jedino iza mog nicka stoji ime jer je vezano uz potpisanu kolumnu. Jedina je zaštita moja anonimnosti činjenica da nisam logirana (Templarius i Gonzo, logirani i nelogirani, podjednaka ste mi inspiracija!). Na svaki svoj post, naime, upisujem nick, kao što može učiniti svatko. Tako da nikad niste sigurni jesam li to doista bila ja.
Pokazalo se ipak da su napadi čitatelja vrlo blagi, pa čak se i na jednog koji misli da bih se trebala maknuti s neta nađe nekoliko koji me brane, tako da moja taština uopće nije stradala ovim javnim izlaganjem u našem malom mistu. Ali najvažnijim mi se čini da je ono što smo svi zajedno ovdje naučili vrijedno ove moje avanture. Jedino, ekipa, s imenima se ne treba igrati, a ima tome više razloga. Nedavno objavljivanje neprovjerene vijesti koja je mogla narušiti ugled našeg sugrađanina samo je povod – nekada je u novinama vrijedilo da se vijesti provjeravaju, jer se, rekao bi Bešker, vodilo računa o privatnosti. Kako su uzusi građanskog društva kod nas još nejaki, takvi stari običaji, inače ugrađeni u temelje zapadnjačke demokracije, kod nas ne vrijede. A otkako vijesti dobivaju svoj nastavak u forumu, svatko doista može o svakome od nas napisati sve što mu padne napamet. Baš sve. Budimo svjesni toga, pa zaštitimo onog dugog od sebe, kako ne bismo sami stradali od istog oružja. Ako već nismo dovoljno svjesni svoje odgovornosti prema javnoj riječi. Jer ime je šifra koju svatko od nas može unijeti u tražilicu i pronaći što se o njemu piše – kao što je još na početku našeg druženja na forumu učinio baš gorenavedeni Inoslav Bešker, kad je upao na forum Virovitica.neta kako bi pitao tko ga to spominje i zašto.
Virtualni svijet sličan je svijetu duhova - pozovimo ga i pojavit će se. U priručnike za dobro ponašanje na internetu već je uvedeno pravilo da anonimni nema pravo spominjati ime. Želiš li nekoga prozvati, potpiši se. Tada pokazuješ da ono što si rekao nije izmišljotina, već istina koju svjedočiš, iza koje stojiš kad je objaviš - pod pretpostavkom da je korisna drugima, što je također kriterij koji se često zaboravlja - i spreman si je, ako treba, braniti i na sudu. Što uopće nije najgora opcija, iako se sudovi kod nas demoniziraju iz meni nedokučivih razloga. Pa ako se već ne može zabraniti, neka se barem smatra nepristojnim, neciviliziranim i primitivnim skrivajući se iza nicka mahati tuđim imenom. Možda čak i onda kad se govori o najzgodnijim frajerima u gradu. Znate ono – ... prodajem ulje. Iako ne samo zato da ispunim prostor, pod dojmom Dana mrtvih, podsjećam ovom prilikom – neobične li koincidencije – na mjesto na kojem samo imena ostaju. Uklesana u kamenu, da ih vrijeme ne izbriše. Pod čepresima, brezama i jelama, pristojno je ono naše virovitičko groblje na kraju Marinove. Na raspelu na ulazu stoji: "Čestan spomenik ovaj, podignut prinosima bogoljubnih virovitičkih gradjana godine 1868. Na sjećanje moje Marike obnoviti dao Luka 1924. 1971."
U Zagrebu, na vrhu Mirogoja uzdiže se krematorij na čijem su pročelju ispisane riječi Tina Ujevića: «Za let si, dušo, stvorena». Oko krematorija brežuljci popločani malim spomen pločama ispod kojih su urne. Ovdje su ispraćaji najčešće samo u krugu najuže obitelji – ili je to možda moj dojam, pošto šačica okupljena u velikoj dvorani uvijek djeluje skromnije nego raskošni ispraćaj pod borovima ispred virovitičke mrtvačnice. I sve češće ožalošćeni zamole sućutnike da, umjesto cvijeća, pošalju uplatu u neki od dobrotvornih fondova, pa tako nestaju oni običaji staromodnih, okićenih velikih sprovoda, svojstvenih malim gradovima poput našeg. Jer poslije posljednjeg ispraćaja u Virovitici i danas se čuje pitanje – jel bio velki sprovod? Kao posljednja provjera – jel bio dobar čovjek? A upućeno je uvijek potiho i s najboljom namjerom, u očekivanju potvrdnog odgovora. U povodu smrti našega Drage Britvića, početkom godine, Branimir Pofuk prisjetio se rečenice Derviša Sučića iz romana «Hodža Strah». Rečenica glasi - «Okani se imena mrtvih, ukoliko ti ne služe kao opomena da budeš bolji prema živima.» O imenima je ono bila riječ....