Za velikog Peru Kvrgića govori se da se njegov glumački genij prepoznaje u tome što kad stupi na scenu svojom pojavom magnetski privlači sve poglede, iako ga možda nitko neće ni ne primijetiti kad uđe u kafić. Za Igora Goluba također vrijedi da magnetski privlači sve poglede kad stupi na scenu – potpuno je fokusiran na glumu, cijeli preuzima lik, kreativno kombinirajući pokret i snažni bariton. No, Igor Golub jednaku pažnju kao na pozornici izaziva i izvan scene – visoke pojave, prodornog pogleda, širokih interesa. U predstavi Svatković, kojom su otvoreni ovogodišnji Virovitički kazališni susreti, Igor Golub je, po ocjeni mnogih, ostvario jednu od svojih najboljih uloga – štoviše, čak dvije, jer u Svatkoviću glumi dva lika, Prijatelja i Mamona. VIRKAS je tek završio, a Golub se već priprema za nastup na Virovitičkim umjetničkim večerima u Cugu, gdje krajem ožujka ima cjelovečernji nastup zajedno sa svojom suprugom, glumicom i književnicom Vlastom Golub.
U Pub kvizu petkom u Boomu Igor Golub pridonio je svoljim znanjem i visokom plasmanu grupe Brlasova družina, čiji je član njegov sin Andrija Golub. Sudjelovanja u Pub kvizu petkom bit će tema jednog od sljedećih razgovora, a ovaj put s Igorom Golubom razgovaramo o dijaboličnom Mamonu kojeg je utjelovio u predstavi Svatković, predstavi Agnus Dei koju je napisao i režirao te o televiziji, o umjetničkim večerima u organizaciji udruge FRiKK i o virovitičkoj kulturnoj sceni.
* U Svatkoviću glumite dva lika – Prijatelja, stvarnog i Mamona, imaginarnog. S kojim je likom bilo lakše identificirati se? Koji vam je osobno draži? Može li glumcima biti jedan lik draži kad glume dva u istoj predstavi?
- U procesu proba bio sam vođen idejom da Svatkovićev prijatelj, dakle prijatelj čovjeka koji je bahat i beskrupulozan, ima sličan ili gotovo isti karakter kao i Svatković. Znači, nastojao sam ga igrati kao bahatog, beskrupuloznog, odvratnog tipa koji novcem može kupiti sve. Mamon je pak fantastičan lik, jedan od palih anđela koje je Bog potjerao iz Raja, božanstvo novca i bogatstva u mnogim bliskoistočnim kulturama. Takav lik omogućuje poigravanje glasom, pokretom, maštom…Volim zaroniti u sebe u potrazi za svojstvima koja pružaju građu takvim likovima. To je ono što me najviše veseli u mojem poslu. Nerado izdvajam pojedineuloge, jer sve su na neki način moji produkti, moja djeca, pa ih kao takve sve volim. Možda postoje uloge koje glumca više obilježe, ali one postaju takvima i zbog recepcije publike koja je bitan faktor u kazališnom činu.
* Nije prvi put da se susrećete s imaginarnim likovima. Kakve izazove za vas otvaraju takve uloge za razliku od realnih likova? Koliko su vam uloge imaginarnih likova intrigantne sa stajališta istraživanja scenskog pokreta?
- Takvi likovi svakako su izazov jer mi omogućuju više slobode u njihovu kreiranju. Stvarajući Mamonanastojao sam sublimirati što više tipičnih karakteristika likova koje inače poznajemo kao škrce, lihvare, grabežljivce, no i pridodati tome nadmoćnu, demonsku crtu, zato što je ipak Mamon taj koji gospodari Svatkovićem. Bilo je potrebno pokazati odnos te personifikacije bogatstva i novca spram osobe koja mislida je neumitni gospodar svoga blaga – drugim riječima, pokazati da nisu ljudi ti koji posjeduju novac, nego je on taj koji posjeduje njih i njihove duše. Nažalost, zadnjih godina svjedočimo procesima u kojima je zgrtanje novca postalo osnovnom čovjekovom potrebom. Nije bilo teško malo se osvrnuti oko sebe i pogledati u što su se pojedinci pretvorili pod utjecajem Mamona.
Mamon omogućuje bogato poigravanje scenskim pokretom. Sklon sam takve likove raditi ekspresivno, koristeći se tjelesnim izrazom. Općenito volim ekspresiju na sceni, tako da sam se dobro osjećao gradeći taj lik.
* Svatković je izveo na scenu cijeli ansambl Kazališta Virovitica, a svi su u višestrukim ulogama. Kritičari se slažu kako je Svatković vrlo zahtjevna predstava i za veća kazališta. Kako ansambl funkcionirao na zajedničkom zadatku? Kako ste zadovoljni zajedničkom izvedbom?
- Već sama repertoarna odluka o inscenaciji jednog takvog djela kao što je Svatković zahtijevausredotočenost cijelog ansambla. Svatković je djelo iznimne povijesne važnosti i kao kazališna predstava bez prekida igra već više od stotinu godina u Salzburgu. U uprizorenjima tog Hoffmanstahlovog djela okušali su se brojni velikani austrijskog glumišta. Tekst broji dvadesetak likova, a s obzirom da je u našem ansamblu devet glumaca, svatko od nas bio je prisiljen igrati i po nekoliko uloga. Takva je postavka iziskivala iznimnu predanost i zajedništvo tijekom rada. Publika je predstavu jako dobro prihvatila pa sam mišljenja da je i ozračje koje smo stvorili prilikom njezina stvaranja isto tako prepoznato.
* Nedavno je završio VIRKAS, koji je u Virovitici dosad 14 puta pripremio pregled godišnje kazališne produkcije. Što VIRKAS znači za Kazalište Virovitica? Kako je virovitička publika prihvatila VIRKAS?
- VIRKAS se posljednjih godina dokazao kao najvažniji kazališni festival na području od Osijeka do Zagreba. Mogućnost da publika na ovim prostorima može pogledati dio recentne kazališne produkcije iz Hrvatske i susjednih zemalja veljaču i ožujak čini dugo iščekivanim mjesecima u virovitičkom kulturnom životu. Njegova neprestana posjećenost iz godine u godinu dovoljno svjedoči o tome koliko je VIRKAS bitan za ljude ovog kraja. Nama glumcima VIRKAS omogućuje druženje s našim kolegama, a isto tako i priliku da vidimo neke nove ideje, rješenja, kazališne poetike koje nam mogu pomoći u budućim projektima.
Osim toga, glumio sam gotovo po cijeloj Hrvatskoj i šire i mogu reći da je virovitička publika definitivno najbolja kazališna publika. Razumiju i vole kazalište i to je važan čimbenik kvalitete Kazališta Virovitica.
* Za razliku od kolega, ne prihvaćate često televizijske uloge. Zašto? Ne zanima vas televizija ili kazalište omogućuje sve što vam glumački treba?
- Nije točno da ne prihvaćam uloge na televiziji i filmu, meni ih jednostavno ne nude. Zašto? Mislim da je tome tako iz više razloga. Možda sam se u većoj mjeri trebao ''nuditi'' ljudima koji o tome odlučuju, no ako neki filmski redatelj dođe pogledati predstavu u kojoj glumim, što se mene tiče, to bi iskustvo trebalo biti dovoljno da me uzme (ili ne uzme) u neki projekt. Nisam od onih koji će s potrebnim ljudima provesti nekoliko sati za šankom samo radi mogućnosti dobivanja angažmana. Mnogi će reći da je to glup stav, no ja mislim da su isključivo izražajne sposobnosti i fizička sprema glumca čimbenici koji bi trebali određivati dobivanje uloga. Svjestan sam rizika takve odluke, no bilo bi mi mnogo teže ići protiv samoga sebe. Radio sam na nekoliko manjih TV i filmskih projekata i volio bih u budućnosti raditi i više. Međutim, moram priznati da me to ne opterećuje. Kazalište je moja ljubav i obožavam scenu: na njoj se osjećam ispunjeno i zadovoljno.
* U kazalištu ste više od tri desetljeća. U kojim trenucima požalite što je gluma postala vaš životni poziv?
- Na scenu virovitičkog kazališta prvi sam put zakoračio s navršenih dvanaest godina zahvaljujući supruzi bivšeg ravnatelja kazališta Stjepana Redera, Dragici Reder, svojoj tadašnjoj učiteljici. Ona bi na nastavi prepoznala talentiranu djecu i uputila ih ukazalište. U to vrijeme su s nama, kao mladim polaznicima dramske grupe, radili ondašnji glumci i gosti-režiseri. Od tih trenutaka pa sve do danas nisam izašao iz kazališta. Uvijek govorim da je teško prekinuti jednom stečenu vezu između djeteta i kazališta. Ne opterećujem se odlukama iz prošlosti, ne žalim za propuštenim prilikama ili mogućnostima, jer ta vrsta žaljenja odvodi u ludilo. U svakom poslu ima uspona i padova, pa ni u kazalištu nije drugačije.
* Kao autor i režiser predstavili ste se u apokaliptičnoj predstavi Agnus Dei. Otkud potreba da, uz glumački angažman, progovorite na sceni i kao autor? Pišete li i dalje? Hoće li biti još sličnih autorskih izleta?
- Taj sam tekst doslovce „istresao“ iz sebe ponukan aktualnim društvenim stanjem. Vidjevši i čuvši mnoge potresne sudbine ljudi, riješio sam sa sobom da na neki način reagiram. Htio sam ukazati na određene probleme s kojima se ''mali čovjek“ suočava kako bi preživio i omogućio sebi i obitelji normalan život. Inspiraciju za priču o glavnom liku u tekstu, Ezekielu, crpio sam iz glazbe, književnosti i općenito kulture američkog juga. Htio sam da ''sveto trojstvo'' Johnnyja Casha, God Love Murder, bude stilska okosnica ove priče. Inicijalna ideja za priču i predstavu pojavila se pak tijekom slušanja pjesme RufusaWainwrighta ''Agnus Dei''. Dakle, dok sam jednom prilikom slušao tu pjesmu, odjednom mi se u mislimaodvrtila gotovo cijela priča koju sam prebacio na papir. Samo sam još jedan važan detalj pridodao kasnije, pred sam početak rada na predstavi, i to je bilo to. Inače sam veliki ljubitelj glazbe, iz nje crpim jako puno ideja i to miuvelike pomaže u pripremi, inspiraciji i kreacijama potrebnim u poslukojim se bavim. Recepcijom predstave ''Agnus Dei'' bio sam vrlo zadovoljan. Još me i ovih dana ljudi susreću i imaju potrebu izreći koliko im se predstava svidjela i urezala duboko u sjećanje. Upravo to me beskrajno veseli: reakcija publikenajbolji mi je pokazatelj kakav sam posao napravio, a ujedno i najveća osobna satisfakcija.
Imam u glavi dosta ideja o nekim novim projektima, ali kada, kako i hoću li ih uopće moći realizirati, to u ovom trenutku ne mogu reći sa sigurnošću. Nažalost, u realizaciji takvih projekata osuđeni smo na dobru volju (samovolju) nekih ljudi, pa bi jednostavno trebalo tražiti neke druge putove i mogućnosti.
* Čest ste gost na Virovitičkim umjetničkim večerima u Cugu. Kakva su Vaša iskustva s nastupima izvan pozornice? Po čemu se razlikuje publika u kazalištu i izvan njega?
- Moram se ovom prilikom zahvaliti Robertu Rokliceru što je pokrenuo umjetničke večeri u Cugu te na taj način potaknuo neke od nas da se dodatno angažiramo u poboljšanju kulturne ponude u Virovitici. Robert je prekrasan čovjek, pun energije, i jako mi je drago što smo se upoznali i u ovih nekoliko mjeseci postali dobri prijatelji. Pravo se malo kulturalno čudo dogodilo u ta dva-tri mjeseca postojanja umjetničkih večeri u Virovitici. Nekolicina ljudi pritom je pravo otkriće publici: tu prvenstveno mislim na Bernardu Kermend i jedinstvenog Zlatka Erjavca koji su svojim nastupima, pjesmama i pričama pokazali i dokazali svoju kvalitetu i vrijednost. Stalna grupa suradnika od tridesetak-četrdesetak ljudi respektabilna je brojka za ovako malu sredinu i takav tip događanja. Još kad svemu pridodamo desetine ljudi koji su u vidu publike pohodili Cug, dolazimo do brojke od stotinjak ljudi, ako ne i više. Tu su, naravno, i vrhunski gosti koji su nas oduševili svojim nastupima.
Ja osobno volim umjetničku formu koju smo uspostavili u Cugu. Dakle, red poezije, red priča, red pjesme, red glazbe, red razgovora i druženja stvara lijepu, zdravu atmosferu na kakvu se vrlo rijetko nailazi.
Što se tiče publike, mislim da su ljudi koji dolaze u Cug uglavnom i naši kazališni gledatelji, jedino što smo u Cugu nekako bliže jedni drugima ili, kako mi glumci kažemo, „oko u oko“. Ja iz svega toga nastojim crpiti snagu i uzbuđenje. Koliko svi mi koji se okupljamo u Cugu uspijevamo u onome što radimo, najbolje je da procijeni upravo publika. Zato i ovom prilikom pozivam sve zainteresirane, može i nezainteresirane,da dođu u Cug i uživaju u umjetničkim večerima, a koristim i priliku da ih posebno pozovem u subotu,31.ožujka, kad ćemo moja supruga Vlasta i ja nastupiti kao glavni gosti večeri.