Izgleda da smo doista toliko nemaštoviti i glupi da ćemo od trulog kapitalizma preuzeti samo ono najtrulije. Ni crkve, ni muzeji, ni izleti, ni vinogradi, niti voćnjaci, ništa nas vikendom ne privlači više od lažnog sjaja izloga s krpicama i cipelicama
Osam, bit će ih još osam! Još osam na sadašnjih pet, plus dva u izgradnji! A samo City Center, novi trgovački centar na zagrebačkom Jankomiru, prvog je dana posjetilo 100.000 kupaca. Sve piše u prošlotjednom Lideru, ali ne spominjem to zato da (opet!) reklamiram Lider, nego zato da oslikam razlike između života u velegradu i u malom gradu, baš kao što sam naumila prije više od godinu dana, kad sam se prihvatila pisanja za Virovitica.net. Otvaranje City Centera prate dostojne tv i billboard reklame koje pozivaju da izostanemo i s posla i iz škole kako bismo razgledali igračke i cipele ili popili piće. I baš te subote, kad je otvoren novi shopping centar, naumila ja moju mamu - koja je interventno pristigla iz Virovitice zbog Marinine upale grla - odvesti na izlet. Doduše ne u novi, ali u stari jankomirski shopping centar King Cross, baš da vidi čudo shoppinga. U Zagrebu je, naime, običaj da obitelji subotom odlaze u shopping centre. Tu se kupuje, razgleda, pije kava, ruča, djeci su namijenjene igraonice i prodavaonice igračaka, odraslima demonstracije masažnih naslonjača, manikure i razgovori u kafićima... Tu se, dakle, može utući cijeli dan i, dakako, dosta novca. No, mi ionako nemamo love za razbacivanje, niti imamo namjeru puno kupovati. Idemo samo turistički radi mame. Kong Cross je otvoren prije četiri godine i posjetili smo ga puno puta, pa poznajem teren - što je važno kad se u život vodi cijela obitelj, od 5 do 75 godina. Zato ćemo se brzo vratiti, nije nam daleko.
Ali te subote svi su na cesti prema Jankomiru! Svi putuju na otvaranje novog shopping centra u kojem se, informirao se moj Dalmatinac, Levis 501 može nabaviti u pola cijene. I ne samo to, dakako, ali to je razlog zbog kojeg se tih petnaestak kilometara vozimo puni sat. U Zagrebu je, naime, običaj da se u prometnim gužvama gube prijepodneva i popodneva. Poslije se komentiralo da je taj sat u automobilu bila obiteljima jedinstvena prilika za razgovor i druženje. Zato smo svi koji smo se našli zbijeni u čepu na (po novom) Zagrebačkoj aveniji, strpljivo milili prema zapadu, sve do križanja na kojem se, ispod novog podvožnjaka, nije odvojila cesta prema City Centeru. Tu se slila rijeka automobila, a mi smo produžili još nepun kilometar dalje, u King Cross.
Moju mamu najviše su zanimale mustrice i vunice za šalove i ponča, što su naručile obje unuke. I našle smo dosta dobrih mustrica – sve Made in China, iako je brand najčešće zapadnjački – ali vunice nigdje. Sve se može kupiti ako se ima novca, jer sve je gospodski skupo, ali u šoping centrima nema vunice za ručni rad, niti kukice za kačkanje. Ne, tu se kupuju samo gotove stvari koje će za mjesec-dva izaći iz mode i zamijenit će ih nove ideje zapadnjačkih kreatora izrađene u istočnjačkim radionicama. Mama i ja u potrazi za mustricama osjećale smo se kao uljezi, čak je mami bilo neugodno što ne kupujemo nego samo razgledamo. Ali nije se dala impresionirati svim tim blještavilom. Jest, bila joj je dobra kava u kafiću na Trgu veselih tanjura. Svidjela joj se i igraonica za djecu mlađu od 10 godina, u kojoj djeca mogu crtati i igrati se dok roditelji kupuju. Čekala je i dok se Marina desetak puta spustila niz tobogan u prodavaonici igračaka. Razgledala je i medvjediće sa srcem, koji se pune po narudžbi, pa im se zatim kupuje odjeća i piše rodni listi. Ali svemu je tome moja mama pristupila kao prekaljeni pedagog i ocijenila – maminovac.
Jer moja mama pripada onoj staroj, skrbnoj generaciji koja je kroz socijalizam prošla dovijajući se kako što više uštedjeti, kad se već nije moglo više zaraditi. Štrikala je vunene nazuvke, pulovere i marame, šivala jakne i torbe, krpala nam hlače izlizane na koljenima i na dupetu. Pa joj je to prešlo u naviku i postalo način života. I danas, kada se pletenje i kačkanje isplati valjda samo još Kineskinjama koje tako zarađuju plaću, moja se mama ne da zbuniti, nego traži vunicu za šal i pončo, iako se šalovi i ponča nude na svakom koraku i mogu izaći iz mode prije nego što ih ona iskačka. A meni se više sviđa logika moje mame nego svi ti kreatori i marketingaši koji nas pokušavaju impresionirati razvikanim brendovima, King Crossovima i City Centerima. Iako dopuštam da je to možda zato što nemam love za razbacivanje.
Znam da sam negdje na početku ovog našeg druženja Virovitičanima preporučilvala šoping centre, a osobito su me oduševile igraonice kao dobrodošla pomoć roditeljima koji, sami u velikom gradu, inače nemaju kome ostaviti dijete ni na pola sata. Ali ona subotnja kolona na ulazu u City Center prilično me je šokirala. Čekaj malo – zar smo u tolikom obilju da možemo toliko trošiti?! A deklarativno se upozorava na visoku potrošnju i potrebu štednje.
Izgleda da je to naš način. Tako smo mi Hrvati otkrili kapitalizam. Pokazali smo se kao pravi skorojevići! Ni škole, ni bolnice, ni sportske dvorane, niti zatvoreni bazeni, kao da su nam svi zbrinuti, i mladi i stari, ništa od toga nama ne treba - nego šoping centri! Pa čak i ako Zagreb pliva u obilju, toliko je još gradova i dijelova Hrvatske u kojima mladima bolno nedostaje razlog za ostanak. Dakako da Zagreb ima malograđanski, austrougarski kompleks manje vrijednosti, pa se uspoređuje s Bečom i Grazom, ali opet ni po čemu pametnijem nego po broju trgovačkih centara. A drugo su trgovački centri u Beču ili Grazu, gdje imaju dovoljno škola i bolnica, visoku socijalnu zaštitu i dovoljno sportskih igrališta za djecu i mlade. Pa uz sve to, dakako, i trgovačke centre. Ali što će nama toliko trgovačkih centara?! Da trošimo još više?
Kod takvih stvari, sjetim se kontroverznog mjerenja inteligencije europskih naroda prof. Richarda Lynna, koji je proljetos objavio da su Nijemci s prosjekom IQ od 107 najinteligentniji narod u Europi, dok su na dnu ljestvice Hrvati sa prosjekom IQ 90 i Srbi sa IQ 89. Poslije je, na zahtjev hrvatskih medija, objasnio da je Hrvatima pamet popio socijalizam, te da bismo, uz više ribe na jelovniku, u sljedećim desetljećima mogli popraviti rezultat. Kod takvih stvari, dakle, čini mi se da je prof. Lynn sasvim u pravu, s tim što ne znam hoćemo li uspjeti popraviti rezultat ako ovako nastavimo.
Izgleda da smo doista toliko nemaštoviti i glupi da ćemo od trulog kapitalizma preuzeti samo ono najtrulije, pa preko tjedna zarađivati, da bismo vikendom trošili. Ni crkve, ni muzeji, niti izleti, ni igrališta, ni vinogradi niti voćnjaci, ništa nas ne privlači više od tog lažnog sjaja izloga s krpicama i cipelicama. Važno je da smo slavni sami sebi u svojim očima. Direktori se šminkaju kraj prezentacijskih Power Point programa i projektora bez kablova, dok u školama njihovi nasljedinici stružu kredom po ploči. Ali mi imamo odličan obrambeni mehanizam - ono u školama ionako nisu "naša" djeca. Jer "naša" djeca idu u privatne škole, a u tvrdim klupama sjede samo "tuđa".
Zagreb je postao veliki, sjajni buvljak - kaže jedan uvaženi menadžer koji zapravo nema ništa protiv buvljaka i šoping centara, ali nikako mu se ne sviđa obezvređivanje znanja i onog pravog, proizvodnog poduzetništva na račun trgovačkog. Rad i znanje su slabo cijenjeni, a trgovina, prodaja i preprodaja cvatu. A ako u takvim razmišljanjima, osim uvaženog menadžera, imam još istomišljenika, onda su to sindikalci. Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, i glavna tajnica NHS Marija Hanževački - virovitička učenica! - obrazložili su mi u nedavnom razgovoru da Hrvatska na globalnom tržištu neće moći konkurirati jeftinom radnom snagom jer će se uvijek naći oni koji će raditi jeftinije. Hrvati bi, s obzirom na svoju mitteleuropsku poziciju, ipak trebali završiti neke škole, naučiti neke zanate i ponuditi ne ke inovacije. A za zdravlje obitelji bilo bi ipak bolje da se sve te subote i nedjelje provode na igralištima i izletištima, pa i u crkvama, dakako, i za nedjeljnim obiteljskim ručkom. A ne u restoranu brze hrane u King Crossu ili City Centeru.
I baš s mamom komentiram sav taj lažni trgovački sjaj i svu tu silu svijeta što se okolo muva i bjesomučno kupuje, pa si zamislim kakva su to golema ulaganja i goleme zarade. Što bih ja da imam toliko novca? Ne, dakle, toliko da si mogu kupiti nove cipele kad god mi se koje svide, nego toliko da mogu sagraditi trgovački centar, štoviše lanac trgovačkih centara. Što bih sagradila?
S jedne strane je, dakle, mogućnost ulaganja u višestruko isplative projekte koji će mi na milijune i milijune donositi milijarde, a s druge strane s tim se iznosima može učiniti nešto što bi donosilo boljitak i generacijama koje dolaze. Što bih, dakle, gradila? Škole - smislila sam. Škole su dobra investicija. I dugoročna. Škole trebaju svoj djeci, i bogatoj i siromašnoj. U školama bi djeca učila što sve ima u velikom bijelom svijetu i učila bi biti čestiti ljudi, dobri majstori i vrsni stručnjaci, koji će jednog dana također moći učiti svoju djecu kako se živi i kako se stvara te, dakako, da nije sve u šopingu. A što biste vi?