Hoće li se Josip Đakić, Titov imenjak, ispričati Radi Bošnjaku, svome stranačkom kolegi i sudrugu iz saborskih klupa, inače potpredsjedniku HDZ-a u susjednoj Bosni i Hercegovini, nakon što je ustvrdio kako misli da "Rajko, Ranko, Zoki, Rade i drugi" formiraju "srpsku, a ne hrvatsku vladu". Naravno, nije Đakić, spominjući među ostalima i "Radu", mislio na svog stranačkog pajdaša, već je time posprdno i zlobno aludirao na Radimira Čačića kojeg, uzgred rečeno, nitko i ne zove Rade. Zna se na što je Jopa Đakić pritom ciljao - na nisku šovinističku strast koja još nije zamrla u dijelu HDZ-ovog biračkog tijela pred njim se očito, u redovitim izbornim ciklusima, i dalje može mahati svime što asocira na Srbe i srpsko.
Korpulentno stranačko trkeljalo
Rade Bošnjak vjerojatno nije zamjerio Đakiću na toj jeftinoj, ali opasnoj stilskoj figuri, a ni samom Jopi neće biti ništa. Uostalom, već se stišava medijska vriska izazvana onim što je izrekao na HDZ-ovom fantazmagoričnom mini saboru u Osijeku. Eto, i sama Jadranka Kosor lijepo kaže kako je "gospodin Đakić vrlo jasno objasnio na što je mislio". Jasno je da je Đakić korpulentno stranačko trkeljalo kojeg gospođa Kosor ima uza se kako bi dio braniteljski udruga držala "na liniji", ali i da okolo govori političke prostote koje ona sama, kao premijerka i dama, ne smije javno izgovarati.
Ona je ta koja putuje u Bruxelles, druži se s Angelom Merkel, guguće "yes,yes" Baracku Obami, pa nije primjereno da povrh toga pada u duboki šovinistički zanos. To je posao za poslušnog Jopu i njemu slične. Na sličan način, uostalom, što se retorike tiče, u SDP-u funkcionira Željko Jovanović spram Zorana Milanovića.
Politička ništetnost zloćudne misli
Đakiću zloćudni odjek njegovih "misli" neće naškoditi. Od nasrtljivaca se uvijek može obraniti floskulom da je samo glasno izrekao ono što leži na srcu svakom istinskom domoljubu. Zahvaljujući partitokratskom modelu zacementiranih izbornih lista, ponovno će sjediti u Saboru, a ni HDZ neće pretrpjeti štetu veću od one koju već ionako trpi. Upravo Đakićev nastup svjedoči da je ta stranka ušla u desperatnu fazu u kojoj više nema što izgubiti. Osim toga - izbori su, svakodnevno se izgovori mnogo toga glupog i zloćudnog, pa će netko već danas-sutra pljunuti još žešću i prizemniju misao koja će zasjeniti Jopin ispad.
Oprostit će i Rade Bošnjak što mu je ime iskoristio za nisko šovinističko fauliranje protivnika. Jer, hadezeovac Rade i ne može biti onaj Jopin "Rade" ("Zoki", "Rajko"...) kojim je, u neslavnoj tradiciji nekih svojih stranačkih prethodnika, iznova ustoličio pojam "Srbin" kao političku kletvu.
Što je za to vrijeme radila Kosor?
Zapravo je mnogo intrigantnije pitanje kako se u trenucima dok je Đakić u osječkoj dvorani repetirao imenima Rajka, Ranka, Veljka, Zokija i Radeta osjećala njegova stranačka šefica i predsjednica Vlade. Je li ijednom trepnula ili se namrštila na tu Jopinu tiradu? Je li bar na sekundu svog dragocjenog vremena pomislila kako bi ga mogla makar prekoriti, ako ne i ukoriti? Je li mu i sama zapljeskala ili je, možda, isključena iz svega što se u tim trenucima zbivalo oko nje, pokušavala upamtiti drugi stih refrena Colonijine pjesme "Svijet voli pobjednike" s papirića kojeg je gužvala u rukama?
Još je intrigantnije pitanje je li idućeg dana u Banskim dvorima pogledala u oči svome potpredsjedniku Slobodanu Uzelcu jer su, Jopinom metiljanju usprkos, baš oni pravi pravcati Srbi koalicijski partneri njezinom i Đakićevom HDZ-u.
Tvrde glave
Na koncu, nikakvu osobitu niti neočekivano veću štetu zbog ovog incidenta neće pretrpjeti ni Kosor, ni Đakić, ni Uzelac, a ni Čačić i Milanović. Svim tim velikim, sijedim i tvrdim glavama neće biti ništa.
No, pitanje je hoće li dovoljno tvrda biti glava nekog ovdašnjeg anonimnog Srbina koju pod hipnotičkim djelovanjem Jopine šovinističke mantre u ovo napeto predizborno vrijeme odluči opaučiti neki "istinski domoljub" koji ne želi da mu Hrvatsku vodi "srpska vlada".
