Fenomen nazvan tv serije nije završavao gledanjem Gradića Pejtona, Dugog toplog ljeta, Bonanze, Našeg malog mista i Gruntovčana. Pratilo se, bez daha, sve! Ono što nas je nasmijavalo, ili rastužilo, nebitno. Bilo je bitno odmaknuti se od stvarnosti, potom danima prepričavati, pa čak nekoga i ukoriti ako je previdio neki detalj.
Malom susjedu Đurici nije apsolutno ništa promaklo za vrijeme emitiranja serije Gruntovčani. Sadržaje desetak epizoda, u kojima smo pratili zgode i nezgode mještana izmišljenog sela Gruntovec, smještenog u Podravini, znao je gotovo napamet. Posebno je bio oduševljen Dudekom, jer je u toj prostodušnoj dobrici prepoznao dijete nalik sebi. Nije izostalo ni imitiranje čuvene Dudekove izjave "Isusek, Isusek, kaj bu mi ve Regica rekla?", iako,u ovdašnjem dijalektu isto nije bilo nepoznanica, al' nije ni bila u svakidašnjoj uporabi. Gotovo nestvarno da je šestogodišnje dijete naučilo, u potpunosti, podravski dijalekt gledajući seriju.
Možda bi sve ostalo u krugu obitelji, i susjeda, da Đuričin talent nije, sasvim slučajno, dospio u Dječji dispanzer. Danima ga je mučio kašalj, narodna medicina slabo je pokazala rezultate, te Đuricinoj mami nije preostalo ništa drugo nego odvesti ga liječniku. Plač, i urlikanje započeli su već odijevanjem, jer znalo se, postojala je odjeća za doma, i odjeća za doktora. Ništa nije bio mirniji ni putem do dispanzera. Sad je Đuricinu mamu već počelo biti sram, jer prolaznici su se okretali i čudili kakva je to mama koja ne može umiriti dijete.
- Đurice, molim te, smiri se, kad te mama moli, smiri se! Ajao, pa nisam ti rekla! Kod stričeka doktora bit će i Dudek, znaš da ga doktor pozna i rekao mu je nek dođe, da ga vidiš, pa ćeš razgovarati s njim, može? - očajno će Đuricina mama
Na riječ Dudek, Đurica se umirio, istog trena prestao plakati, suza ionako nije ni bilo, i gotovo dotrčao do dispanzera, U tišini čekaonice, koja je mirisala po injekcijama, parket - pasti, medicinskom alkoholu i strahu, Đurica je skakutao po škripavom parketu, sve naizust izgovarajuć' neku dječju brojalicu, i jedva čekao da ga pozovu u ordinaciju.
Evo ga, konačno ga je doktor pozvao!
- Mama, recite što je djetetu?
- Kašlje već danima ...
- Suho, ili iskašljava?
- Pa, sad, kako kad, al češće je suhi kašalj ...
- Kako to mislite, kako kad? Pitam je l' iskašljava ili je suhi kašalj? Ajde, poslušat ću malog, dignite mu majicu ...
Tada se Đurici učinilo da već predugo čeka, Dudeka nema. Spretno se izmigoljio do kuta ordinacije, i povikao doktoru:
- Neću kašljati! Zašto bih kašljao? Kašlji malo ti! Gdje je Dudek?
- Mama, umirite dijete, pa kako mislite da ga pregledam? Šta to mali govori, koji Dudek?
- Pokušala sam već sve, vjerujte mi. Ma, to mu je omiljeni lik iz serije Gruntovčani Molim vas, može li sin nešto otpjevati, pa onda će se i zakašljati, čut ćete već kakav je kašalj.
- Molim? Otpjevati? Pa, je l dijete bolesno ili nije? Kakvo pjevanje!? Kakvi Gruntovčani?
- Al, molim vas!
- Dooobrooo, to još nisam doživio, 'ajde, da čujem, mladiću - očekuje doktor dječju pjesmicu
Đurica se ohrabrio, došao nasred ordinacije, i iz sveg glasa zapjevao:
- Pooooooookraj vode Drave
ravna Poooodravina
zeeeeeeemlaaa vodom plavnaaa
nama doooomovina...
a, onda je prekinuo pjevanje, pogledao doktora, i izgovorio:
- Kaj bi šteli zmenom?
Nakon nekoliko otpjevanih stihova, i Đuričinog pitanja, doktoru nije preostalo ništa drugo nego da utvrdi o kakvom je kašlju riječ, ispisao je recept i Đuričinoj majci rekao nek' ga dovede za tjedan dana na kontrolu.
- Pa, Dudek jedan mali, ovo je bilo odlično, ajde pa se vidimo, samo budi dobar i uzimaj sirup redovno, mama će već znati. - ispratio je doktor malog pjevača.
Kako znam za Đuričin nastup u ordinaciji poznatog pedijatra? Bila sam ona koja je čekala. Naime, bližili su se novogodišnji praznici, pa je sestra, zbog gužve, pozivala po dva pacijenta, istovremeno.