Plenković o štrajku sindikata u školama: Ucjena nema, rješenja ima, razgovarat ćemo
Kujundžić ironizirao Beljakove prognoze o prijevremenim izborima 5. siječnja
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Kujundžić očekuje "oporbenu predstavu" o njegovu opozivu u Saboru
Štromar: Puno je teže bilo ući u ovu Vladu nego što će biti izaći
Mediji i suicid: Odgovorno izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava

Gradske priče: Long live Zdena N.


  Aktualnosti           28.05.2014.         2524 pogleda
Gradske priče: Long live Zdena N.

Sto pedeset ruža i djelić tvog sna,
marširalo je sinoć bez prestanka,
dao sam svoj najbolji grad,
padali su uz put,
oznojeni šampioni ugašenih pogleda,

dolazim ti kao fantom SLOBODE,
i zato pokaži što znaš,
dolazim ti kao fantom slobode,
da te vodim ravno do dna...

A sve je počelo '79.- '80-te! Ne sjećam se točno kako je bilo to naše prvo upoznavanje i vjerojatno si me znao od prije nego li ja tebe jer si bio starija generacija od nas 'pitralonaca' koji smo se tada tek počeli brijati i krišom posuđivat četku, pjenu i žilete od staraca te uz taj poznati miris polako ulazit' u taj muški svijet odabranih i važnih, gradskih frajera...

Vjerojatno je to bilo neke lijepe nedjelje popodne, koja je tada bila sveti nogometni dan, na nekoj utakmici na Borcu, na igralištu pod tim stogodišnjim lipama uz glas i osebujne komentare Ivana Tomića u emisiji A sada sport i glazba na radiju od Crnog ali zapravo bili smo na VeGeŠki za koju smo potiho znali iz roditeljskih priča i od starih navijača ali ju nismo na glas spominjali da ju ne čuju i ne uznemire se neki jer ...nikad ne znaš...

Nakon završetka glavnog susreta brzo bismo, i na prepad, zauzeli prazne golove još vruće od lopti u njihovim mrežama i zaigrali uroboja, tri protiv tri, sve dok ne bi još došao legendarni domar Petrasko sa svojom malom, uskom lojtricom i cigaretom na pol' u ustima i počinjao skidati mreže.

TVOJ GRAMOFON

Kada bi došao do nas brzo bismo se prebacivali do suprotnog gola i tako bi, nama važno, a drugima neobično, dodirivali i u sebe upijali, makar iluzorno, te trenutke neke slobode, slave i opojne moći tog nogometa. Kralja svih sportova. Zamišljali i sanjali smo vječiti dječački san tada uživo pred publikom koja bi još uz pivo i komentare koji minut ostajala duže sjedit na tim klupama u tri reda na tom igralištu o pravom muškarcu - nogometašu, i karijeri prepunoj lijepih golova, prekrasnih parada i još više ispunjenih džepova para.

 Ali kasnije nije bilo tako...

U tvoj, onaj privatni svijet sam ušao kroz limeno-staklena vrata jednoga dana, po prilici, zajedno s tvojim prvim gramofonom kojega ti je stari kupio, vjerojatno za tvoj rođendan ili nekim rijetkim povodom kojega bi zaslužio ili je tih dana tetak Vinko bio od dobre volje. Dobro se sjećam brajdi vinove loze iza kuće i ljetne kuhinje i u njenom sklopu tu sobicu u kojoj je tada carevala, među prvima u gradu kupljena, čudotvorna, i za nas buduću ekipu neobično važna TOSCA 20. Taj tada monstrum od gramofona...

Staviš šest komada... šest lakih, dugosvirajućih komada po vlastitom ili tuđem ili čak predhodno zasluženom izboru i hej - haj uživaj!

Dok sam do jučer na televiziji gledao i slušao Demisa Roussosa, Zdravka Čolića i Pro Arte a sa gramafona s radijom od mojega starog, donesenog iz Njemačke, i sa dvije igle, u rijetkim trenucima slušao one 'mexikanske i Braću Bajić u toj tvojoj sobici s jednim kaučom, okruglim stolićem a la post moderna, stolicama bez naslona i povećom niskom vitrinom kao stvorenom specijalno za tvoje tajne i LP ploče uveo si me (i sve nas ostale) u jedan drugi svijet koji će nam, zajedno s nogometom, zauvijek ostati pod kožom i urezan u pamćenje a to je svijet rock' n' rolla. Slobode i otpora, prvih cigareta i blagih alkohola. Nekih novih uzroka i lakih poroka.

Početak je bio s KISS Dynastijom, onim maskama i prvom pjesmom na A strani u svom, sada simboličnom naslovu,Charisma i prvim tadašnjim doktorom za rok end rol na domaćoj sceni , od Vardara pa do Triglava, Mićom Vukašinovićem i njegovim hard opakim triom VATRENI POLJUBAC s dvovinilnim uratkom naziva Recept za rock' n' roll .

Bili su to albumi čije su se brazde ispod igle vrtjele svakodnevno i toliko da se ova druga ploča nakon nekog vremena sasvim izvitoperila, počela škripit, što od vrtnje, što od topline jedne obične sunčeve zrake, bezobrazno, ubačene u sobu koja je pored brajde i zelene, glotene firange, radoznalo i doticajno prodrla baš na ploču jer si ti u nekoj svojoj žurbi zaboravio spustiti poklopac gramofona toga sunčanog dana.

I takva nam je ipak, uz pomoć 50 para zalijepljenih selotejpom na glavi na kraju ručice svirala, ali pošto je svojom neprirodnom težinom brzo trošila iglu ostala je samo kao uspomena. KISS se još neko vrijeme držao i vrtio ali ti si otišao već nekud malo dalje prebacivši se na nešto mnogo jače i tebi bolje.

Prve poljupce zamijenio je The number of the beast od IRON MAIDENA i tvoja životna priča se je bila zakotrljala i tko bi tada rekao da će jedan glazbeno-obrazovani harmonikaš virovitičke Muzičke škole solfeggio zamijeniti crnim pločama prepunih brazda glasovnih urlika, treštećih gitara i goropadnih bubnjeva?!

Ubrzo nakon glasa o TOSCI i njenog svakodnevnog udaranja o normalne zvukovode naših staraca pa tako i eklatantnog poziva po komšiluku svim, puno mlađim skupinama radoznalaca, što je u našem kvartu bilo sasvim sigurno u stilu onih prvih i pravih rock začinjavaca (govoreći rječnikom Siniše Škarice), polako se je prikupljalo društvo za neka sasvim nova i drugačija zbivanja i ta tvoja soba je postala nešto kao studio, u kojoj smo počeli snimat neke nove svoje filmove s, dakako, tvojom muzičkom podlogom.

 KOD VIKTORA

Bivala je jedina ugodna i slobodna oaza u kojoj smo se skrivali od svijeta odraslih koji nas nisu nikako razumijevali, ni tu našu glasnu muziku a kamoli te čupavce koji se drogiraju, mlate praznom glavom i navodno poručuju nešto mladima i ništa ih se još ni ne razumije jer pjevaju na engleskom?!...Istina, samo rijetki od nas su tu nešto razumijeli, prevodili i objašnjavali te Engleze, Amerikance i kapitaliste , ali svi smo počeli puštat' te kose, ljutito i demonstrativno odbijali ili do Božića lukavo odgađali šišanje na lonac ili još tanje Kod Martina ili Kićinbaćija a kada bi došao Božić vadili bi se da nam je zima neugodna za uha što su naši starci lagano pušili ali i prištedjeli na zimskim kapama.

Počeli smo s kartama; šnapsom i belom, refom i ajncem, lorom i raubom - u dvoje, u troje, u četvero a oni koji su bili višak ugodno su igrali šah usredotočeni na muziku s ploča i svoje misli ili bacali kockice bez da se ljute(?!), kasnije smo i jambali kad je on došao u modu. Svi smo sve igrali i nikom nije bilo lepše neg je nam pogotovo onima uz prvu pljugu i pivo ... tko je htio i pio, pazeći da starci ništa ne primijete i bez opijanja. A kada je, čini mi se, iste godine ali na jesen, tvoj stari sebi kupio još veče čudo od te tehnike(?!) gramofon s ugrađenim kasetofonom i radiom, sasvim logično smo se tih hladnih jesenskih i ledeno zimskih dana, dopodne, dok ti starci ne dođu s posla iz DIP-a prebacivali u toplinu i ugodnost dnevnog boravka radeći iste stvari, razglabajući o nogometu i muzici, čiji su španeri ,bendovi i ono što su prezentirali bili bolji, zajebavavši se vrlo lukavo s novopridošlicama kada bi ti, da to nitko ne primijeti, stavio ploču QUEEN-a (Jazz) i tu pjesmu Bycicle race rekavši naivcu nek ode otvorit vrata jer upravo sad je netko pozvonio...hee,hee,he...eh kakav je to kes bio...kes za urnebes. Tad je naivac, kad je već bio tamo u hodniku, pred vratima, samo skrenuo, usput ili za kaznu u podrum po bokal vina vrlo lukavo vađenog na crevo. Ponekad...da ti stari ne primjeti.

Te naše vječne igre u dokone i do u kasne ili čak jutarnje sate(?!), makar su neki još išli u školu ili na posao, kada bi se zaoštrilo , pretvarale su se u prava prvenstva i derbije poput Celtica i Rangersa, Intera i Milana, Reala i Barce, samo bez publike, uz stalne rasprave tko je bolji i tko će koga olako namazat.

Nisi volio školu, ni učenje ali si zato imao jedan veliki, pravi Školski dnevnik, isti onakav s kojim su loši i neodgovorni đaci, buntovnici, znali u školi kadkad dobiti po glavi u kojemu si upisivao svoje ocijene. Ocijene iz svih tih igara koje smo zajednički igrali. Pobjede i poraze, neriješenog nije bilo. Saveznici protiv onih drugih, ovan i jarac kad se zajedno nađu, u parovima. Za pobjedu svakome po bod.

Znam da si u svemu tome bio najbolji i da si imao svoje mušterije, Debca i Sašu i Elvisa ali ništa ti ne zamjeraju ni Iva, Vlada, Draen, Baja; ni Proka, Mario J., ni Štrkac ni Baćko (koji doduše nije kartao ali je slušao ploče i govorio nam svoja razmišljanja, prve recenzije). Ovi posljednji su bili tvoja generacija, stariji frendovi s pedigreom.

Svima nama je bilo ugodno jer smo bili s tobom, tvojim gramofonom, svim tim pločama i najčešće tvojim cigaretama i cugom uz tvoj neizostavni lakozajebantski smisao za humor kojega si uvijek za nas imao u neizmjernim i odista neponovljivim količinama.

Prvi ozbiljan posao koji sam radio, zahvaljujući tebi, bio je u ciglani Valent Gazdek i to preko ferja. Slagali smo zajednički te vruće opeke na drvene palete i jeli u radničkom restoranu odličan grah a u pauzama i nakon teško odrađenog posla odmarali se na gajbama i fosnama, hladeći se, preko puta Kod Viktora gdje se okupljala radnička klasa koja odlazi u raj .

Bili su mi to prvi susreti i dojmovi iz prve ruke o onima koji krvavo rade, zarađuju, i imaju žuljevite ruke ali s uvijek prisutnom šalom, vicevima, razno-raznim dogodovštinama i zajebancijom. I ti si to volio i zadirkivao si Baju R. u onim njegovim drvenim kolicima ali si mu zato uvijek davao cigarete i platio piće.

Bila su to vremena kada si radio i zarađivao a mi smo još žicali starce, naveliko moleći Boga da nas pošalju u dućane, DravA i Kod Veselog po malo više tog špeceraja pa da malo dignemo naše bake za koji dinar, za cugu i cigarete, ili tu cocktu, pepsi ili traubisodu. Ti si nas tada sve častio, a cugere i malo jače pušače održavao na životu kada bi te žicali po gradu.

KAD ZASVRA FLIPER

Vodio si nas nekim novim putovima. Životnijim predmetima obrazovao za koje nisu trebale hladne i puste ocijene nego dobro srce i duša s malo, samo malo mozga i dvadeset deka osjećaja zajedništva, prijateljstva i ljudske pripadnosti...jer... Mi smo ista generacija... , pada mi na pamet taj refren kojeg je pjevao Rinči iz Prljavaca uvodeći nas zajedno s tobom u taj 'crno - bijeli svijet odraslih i njihove djece koji je danas kao i onda isto toliko različit samo što, za razliku od onda, kada smo svi mi, sinovi i očevi, igrali jedan protiv drugoga šah, danas igraju igrice zatvoreni u svoje sobice a kartanje im je sasvim dosadno...ne da im se mislit, šah gotovo nitko ni ne zna, šah umara i zamara... troši mozak kao na kruh namazana pašteta. Nije li vam odnekud na um pao opći pojam kulture (?!) i njegovo značenje, mislim na šah...barem onim starijima...

Sjećam se naših zajedničkih izlazaka petkom, subotom i nedjeljom. I prvih lunaparka postavljenih na raznim mjestima po gradu. Najviše si volio flipere u paru i tiltove...naše zajedničko obaranje rekorda kad zasvira fliper kao da je Jukebox... RAM JAM Black Betty ...svi smo se propitkivali tko to svira isuviše lijeni da odemo i pročitamo a kada su lunaparci nestali i nju smo zaboravili...zato ju slušam danas kao i mnoge stvari koje nam tada nisu ulazile u uha jer ih za to tada nismo imali, bila su nam mala i tako jako ograničena...A tek to roštiljanje u stolnom nogometu; plavi protiv crvenih koje nije nitko volio pa je bilo jurnjave 'ko će prvi zauzeti plave igrače (čak i hajdukovci). I ti si u početku bio neki hajdukovac vjerojatno prkoseći starom ali s pojavom bijelog šala i neponovljive igre kada bi se još smještali pred crno - bijele televizore tražeći si koje da zauzmemo mjesto usput lagano odlazili po neko piće ili do kuhinje po bakine kolače, do WeCea i nazad, i dok bi malo prokomentirali sastave bacivši nekakvu prognozu, pogledali van kakvo je vrijeme, plavi bi već vodili sa 2:0 ?! Kakva je to euforija bila i nisi bio jedini, znam ih još nekoliko iz našeg šora, ali tada su Hajduk i Dinamo bili dva kluba bratska a danas je to nemoguće, danas su Hajduk i Dinamo dva kluba rabijatska...što je grozno i razočaravajuće.

Osim heavy metala i rijetkih domaćih inačica hard rocka kod tebe smo preslušavali i prve Prljavce, Film, Patrolu i Azru a nijedan se album uživo nije toliko nemilosrdno trošio kao Ravno do dna i U Kulušiću- live . Još i danas su to neponovljive stvari, antologije hrvatskog rocka, izvori našeg napajanja. Nekih malo mudrijih razmišljanja o socijalističkom svijetu koji nas je okruživao s neizostavnim horizontom; pogledom prema zapadu.

Najbolji koncert za tebe, u našem Omladincu , je bio Drugi Način i sjajni visokofrekventni urlici s nabojem Branka Požgajca kao da mu je sam Robert Plant podario svoj glas a za nas, Jajo s dinamovim šalom oko vrata ali nikada nismo zaboravili maestralnog Zeleta i njegove Divlje Jagode u vatrogasnom domu u Špišić Bukovici kada se je cijela Juga vozila na MOTORIma a mi nikogovići na koncert došli busom a s njega, višesatna s dvije pauze, se vraćali do Grada pješke. I nije nam bilo teško, ni hladno, ni gladno, ni jadno... niti su nas boljele noge. Stigavši zajedno i konačno svak svojim kućama osjećali smo se kao da smo se vozili u nekoj najudobnijoj limuzini jer nam je sveukupni doživljaj s tog koncerta i veliki adrenalinski naboj pravog rock čopora, prepunog dobre vibre i spike, super zafrkancije, jednostavno progutavao kilometre, bezbolno i neprimjetno, kao kad u mrak odeš kod zgodne susjede posudit malo cukura za kavu.

 Iako bez prave škole rasturao si skandinavke prepune svakojakih ljepotica i tih enigmatskih dimenzija uzduž i poprijeko. Što je bila ljepša ljepotica na naslovnici ili duplerici, to je prije bila sva riješena i svršena, skinuta do gole kože,ogoljela i posramljena tvojim zavidnim znanjem pa onda svake srijede sve ispočetka. Nova ploča, ritual. Uživali smo i u stripu, ALAN FORDu... godinama... skupljavši svaku epizodu pamteći Grunfove parole i recitiravši ih napamet diveći se umotvorinama u riječima i smiješnom crtežu, ludim skečevima i parolama:

- Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi - tko ne leti - ne vrijedi?!

Jednom sam na tvoju zamolbu nacrtao nekog ludo - smiješnog lika kakvog se samo može vidjeti u tom Max-Bunker izdanju u prevelikoj i zakrpanoj kabanici s kapom pomalo nalik na legendarnog golmana, našeg prijatelja, Franca Gumilezunga koji vam je bio zaštitni znak u to doba kao veliki mag nogometnih fraza i sistema igranja prilikom radničko-sportskih igara na našoj tadašnjoj općini ali i kao maskota URO Slavonije dok si radio u njoj. Kada ste i sami zaozbiljno u tom Starom hotelu funkcionirali kao ekipa preslikana iz Alana Forda. Imali ste svoju visost ,poslovođu; broja jedan otpravnika i Jeremiju i Bob Rocka ali iz pristojnosti neću spominjati koji su to bili, neke sam i zaboravio, ali znam da je crtež dugo godina visio na prijavnici.
Radilo se i zabavljalo a plaća je naspram drugih bila i onda mala ali zato redovita i moglo se...pilo se i častilo.

ZATELEBAN DO UŠIJU

Imao si dvije sestrične u to vrijeme prvih brčića i maljavosti. Jedna seka iz Osijeka i jedna...dolazila je rijetko, stoga...Riječanka. Obje istih slova u imenu. Šta ti je sudbina. U obje sam bio zataleban do ušiju ali to nitko nije znao pa ni ja sam nisam sebi htio priznati sve dok nisu otišle natrag u svoje gradove a ja tek tada shvatio da sam se zaozbiljno zaljubio jer sam prebrzo zaboravio na nogomet,kartanje, heavy metal i druženje, zatvorivši se u sebe kao puž u kućicu prije zime, da sam tek nakon par mjeseci skužio da se nisam s nikim družio kada su me jednom u gradu neki moji prijatelji sreli i priupitali me jel' sam ozdravio(?!) i da im je drago što me vide?! A ja u čudu odgovorih da nisam ni bio bolestan na što se oni samo nasmijaše a kad me je stari, onako usput, i pomalo prijetećim glasom zapitao:

- Pa dobro sine, mislim da bi se trebao konačno obrijat... na šta mi to ličiš?!...
Pogledavši se tad pomno u ogledalo, bez onog poznatog blago telećeg pogleda koje ništa osim majčine sise pred nosom ne vidi, odmah sam shvatio da - nemoraš u sebi imat viruse ni bacile da bi bio bolestan i da se ozbiljno zapustiš i zanemariš odlaske u društvo i među prijatelje! A da stvar bude gora te je godine i Dinamo skoro ispao iz lige...morao sam se trgnuti. Ubrzo u tome su mi pomogle disco večeri na novoizgrađenom OKK Virovitica košarkaškom stadionu sa romantičnim domijencima na drvenim klupama na Borcu pod lipama. Bio je to odličan novi ambijent u koji smo se svi rado uklopili a ja brzo prebrodio te prve prave ljubavne jade. Zahvaljujući i SKULI (Davor G.) našim neprikosnovenom i najboljem disco plesaču ikad, kojega je ovaj grad vidio i imao, kojemu smo se znali nasmijat' do suza zahvaljujući njegovim plesnim akrobacijama naročito s odvezanom špagericom , ljubomorni kao psi na njegov gipki i lakonogi show s nekoliko zmijskih savijanja i slavu (osvojio je i nekoliko nagrada) zločesto čekajući ne bi li stao na žnjiranac pa se u tom svom neumornom i teškom izvijanju spustio na tlo poput elioptera s pokvarenom elisom ali takvo slijetanje nismo nikada dočekali jer je naš frend Skulo bio jači i bolji od svih nas koji smo u tom plesu bili manji od đonova njegovih plesnih špagerica . Ima tome dosta godina da je svoj ples nastavio tamo gdje mi nećemo nikada doći kao likovi od neke posebne pamtljivosti već samo kao prolaznici pored ceste jer smo se uvijek skrivali negdje po strani ili u tami, dobroj ladovini, a ako se ne znaš makar imalo na običnom suncu ogrijat' kako ćeš pred vrućim reflektorima ili disco kuglama...one smetaju za oči...od njih se dobro ne vidi.

PROTIV MURIJE

Radivši u Ugostiteljskoj radnoj organizaciji Slavonija - pogon u Starom hotelu a ja u 'DIP-u konačno smo se mogli zajednički i ravnopravno provodid i odlazit kud nam srce želi.
Nakon svake plaće u mjesecu, onako iz šuba, kupili bi svaki po četiri longplejke jureći u Robnu kuću na prvi kat kod tete Rade, kasnije i tete Vesne, čisto informativno i da budemo u tijeku proširujući svoje muzičke horizonte na neke nove i drugačije pravce, ovisno o afinitetima... Danas niko nema love ni za jednu?!

Vrhunac tvoje i moje radne organizacije smo doživjeli na tim Radničko-sportskim igrama kada su se izmjenjivali moji i tvoji u tim prvim mjestima a najsretniji si bio kada je vaš HSV (Hotel Slavonija) predvođen Mlinarićima, tvojim bratićima, pobjeđivao upravo ove moje i miliciju jer smo mi kao firma oduvijek imali najviše tih ekipa,a birtije i čuvari reda nisu nikako mogli zajedno. Bilo je to nešto kao kad bi HSV tukao Bayerna...a usporedbu za utakmice protiv Murije bih ostavio tebi i tvojima. Oni znaju to bolje.

Svega toga sada više nema, i to su ukinuli, ovi naši nazovi kapitalisti punih džepova i šupljih ideja.
Kako ćemo igrati i družiti se zajedno kada smo sada jedni drugima 'ljuta konkurencija a prije smo zajednički i ravnopravno djelovali,radili i izgrađivali zemlju.
Nije li to danas skroz nakaradno. Kruha i igara. Iluzija.

Ne mogu a da ne spomenem kino-predstave u našem malom gradu i rijetkom sa dva kina na toliki broj stanovnika. Suncokretovih sjemenki i bundevinih koštica i kukuruznih kokica i plaćenih kino ulaznica. Poslije predstava ulaznica za koncerte kojih je tada redovito bilo. Koliko rundi si nam priuštio. Navukao si neke od nas na te gadne horrore 'Petkom' i to 13-tog u kojim uprizorenjima smo se karakterno uzdizali. Znao si nas iznenada plašit da su nekima cigarete ispadale iz usta a neki su skoro punili gaće nekim sadržajem ali to nije bilo ništa za zamjeriti. Osnaživali smo, zahvaljujući tebi, svoja srca i trenirali ih da se ničega ne plašimo jer je sve to bila izmišljotina i fikcija a onda...do Domovinskog rata. S njim je sve krenulo, sve se pokrenulo i preokrenulo i naši zajednički snovi i životi u njima otišli su k vragu i na sve četiri strane svijeta. Neki su otišli, neki su netragom nestali a mi, pravac bojišta, na kojima se sluša neka druga muzika, umjesto bubnjića opasna za cijelo tijelo. Kako fizički tako i duševno. No, nismo se dali, izdržali smo...

Navikli na moćan bas, suludi bubanj, praskave gitare...i decibele kao na koncertima Lemmyja Kilmistera. Motorhead.

U svemu tome iz tih devedesetih jedino pozitivno, osim što si ,naravno, sve to izdržao s glavom na ramenima, bilo je to što si upoznao svoju VEKU. Jedino si uz nju bio sretan i zračio kao nikada do tad i bio onaj pravi naš Zdena. Zagondžija i zafrkant ali sada s osjećajem?!
Bio si njen macho men kako je ona govorila za tebe kojemu su tad naglo porasla krila,mekog i nježnog perja.Sav lepršav počeo si nabavljat i slušat neke druge grupe i ploče koje sam ti i ja različita uha i promjenljiva sluha još prije donosio(ovisno u kojoj sam fazi bio) a ti ih baš nisi puštao jer su tebi bile gluparije i tada neshvaćene...

Sada su ti se najednom sviđale!...Bryan Adams,Sting, Chris Isaak, Sinead O' Conor, Tina Turner, No Doubt, Alanis Morissette, Lenny Kravitz, Texas a znam i zašto.

Kada u glavu potiho ulaze lagani tonovi i balade, tad se najlakše muško srce krade!!!...Smekša. VEKA je bila tvoj topli mafin u ustima. Polagana, nježna i tiha, poetessa duše, sve nas je nekako pripitomila i pridobila a kako i ne bi jer ona je Sarajevska raja bila...S Grbavice, blizu stadiona. Stihove ti je pisala...objavili ih i na radiju.

I Indexi i Bijelo Dugme, Plavi Orkestar i Valentino, Elvis J. Kurtovich i Zabranjeno Pušenje...Ambasadori. Sada je u Polači. Zauvijek. Tvoj početak i kraj.

 Opet ste skupa...

ROKER S BLANJOM

Volio si LIVERPOOL i IRON MAIDEN najviše. Na koncertu si im bio i tu ti se ostvarila jedna od tih želja a ja nikada kao ovih dana nisam želio da tvoj LIVICH konačno bude prvak i kada se sjetim koliko je od tada prošlo tih godina...nema veze...doći će...ali se dobro pamti i ono finale s 0:3 do 3:3 i pobjeda na penale... i Kruna od četiri pehara. Rijetko viđeno...

Gledajući život s te tvoje strane shvatio sam...ne moraš biti rocker s blanjom, jednom i drugom, za bubnjem ili pak s glasom za mikrofonom bilo gdje, pa čak i po zabavama, da bi napravio nešto veliko, bio poznat. Ti si bio živi dokaz sa svojim pločama, (preko tisuću komada), i svojim načinom života prema nama, tvojim najbližima, jer za ostale ne znam, kako je život najljepši kada je zapravo, jedna muzika. Uhu ugodna i prvenstveno istih, zajedničkih frekvencija...bez oscilacija. Godinama.

Svakodnevno slušanje na sve moguće načine pa i u tim modernijim oblicima. Svi smo znali kako te potražiti i biti sigurni da si došao doma (dok si radio ili se skitao) samo bi svratili do svojih bašća a nekada niti to; bili su dovoljni otvoreni prozori a starci bi samo pridodali:

- Eno ga...Zdena opet svira!

To je bila naša lozinka, pozivnica i uzdanica da ćemo se moći opet naći kod tebe u sobici, ljetnoj kuhinji ili pod brajdom i provoditi ugodne trenutke s tobom.

Cijeli život sam se trudio da ti se revanširam i nekako vratim za sve priušteno u mom životu i uspijevao sam u početku. Sjećam se Italije u Splitu, nezaboravno. Bilo je tada tih utakmica, po Zagrebu, u Osijeku i koncerata, čak smo išli na kazališne predstave i raznorazna uprizorenja u našemu gradu, a onda sve rjeđe. Nova radna mjesta i izbivanja od kuće učinili su svoje. I ekipa nam se je razišla. Neko drugo vrijeme je došlo bez pitanja. Zateklo nas...

Danas, nema više Radničko-sportskih, ni Omladinca ni URO Slavonije, i kina su nestala kao i Drava i Kod Veselog . Ni neki stari naši bifei više ne postoje kao što nema Gradske kavane, ni Kod Subote gdje je sada pekara. I Viktora odavno nema, i sve nam se nekako čudno i prebrzo promijenilo i otišlo nekud, nestalo u magli. Nema više ni toliko radnika, a još manje je poduzeća. Prepuni biroi modernizacije.

Nema više ni tog našeg vremena. Svi nekud jurimo i ne znamo kamo žurimo. Bauljamo u beskraj bez ikakvog boljitka na horizontu. Bez veze...

Sve su nas zarobile žene i djeca i brige oko preživljavanja. Postali smo pravi papci, papučari. Ali svejedno... Dok god budemo živi slušajući tu neku muziku znat ćemo da je to TA MUZIKA SA TVOG GRAMOFONA...

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Ljubo R. Weiss
30.5.2014. 11:02
Da sam slučajno ja napisao takvu priču (usput, ova je vrlo dobra, ja bih je nazvao npr. povijest rocka na virovitički način), s primjesama žala za starim vremenima, proglasili bi me nepopravljivim jugonostalgičarom i onim koji ne voli Hrvatsku! A gdje je naznačen autor priče?? I prije nego sam počeo čitati ovu baš su mi pred očima bila neka vremena kada smo išl na tadion DIP-a navijati za naše rukometašice, nedjeljom oko 10...I bio je jedan Njuca koji je dirigirao navijačima!I kako se zvala ona mala, na desnom krilu koja je davala golove iz nemogućih pozicija?? Eh, eh, eh...tko je sjebao ta vremena, eh, eh...!!!
dorat
29.5.2014. 12:39
...Sinša...svaka čast..već druga genijalna priča... iz ne tako davne prošlosti ali iz nekog drugog vremena...kao iz paralelnog svemira.. :-)


Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: