Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Virovitičanka u Zagrebu

Govorite li virovtički?

  Sandra Pocrnić           19.09.2005.         4203 pogleda
Govorite li virovtički?

Šta vi Dalmoši mislite da samo vi imate pravo govoriti materinjim jezikom jer je dalmatinski jezik literatura, umjetnost! Kao da je malo misto sve od Jadrana do Drave! Ma nemoj: svi vi redom smišni, duhoviti i šarmantni. A mi drugi sve ono drugo, je li?! E, neće moći!

Oćmo malo višlje podić one elemente – pitala sam sasvim bezazleno u žaru ljetnog renoviranja kuhinje. A on me dočekao – da ne može biti višlje kad nije nižlje, da kakvi su to lokalizmi, da je on mene uzeo jer sam mu se činila kulturnom i govorila književno, da kako će nam govoriti kći kad ja tako zavlačim na virovitički...

Mislio bi netko da se ja, tiha Virovitičanka, dam uplašiti tom dalmatinskom bukom. Ali ne! Imam i ja na to što reći:

Šta vi Dalmoši mislite da samo vi imate pravo govoriti materinjim jezikom jer su vaši lokalizmi književnost! Samo je dalmatinski jezik umjetnost, literatura! Nijedan drugi! Da ne bi svi bili Smoje, Tomići i Čuline! Sve malo misto i Smiljevo, od Jadrana do Drave! Ma nemoj: svi vi redom smišni, duhoviti i dalmatinski šarmantni. A mi drugi sve ono drugo, je li?! E, neće moći!

Imam i ja pravo na svoj virov`tički! Onaj koji volim čuti kad dođem u Viroviticu, pa me na njega podsjete moja šogorica Mici i njezin brat Tona ili pak moji Horvati, Nina, Miroslav i njegova sestra Mirjana. To je onaj jezik moga djetinjstva, koji sam čula od svojih pokojnih teta, tete Zore Grčićeve i tete Zlate Valcove, koje su znale praviti pusle, šufnudle, indijanere i sve one ostale prave bečke poslastice teško izgovorljivih naziva. Zato se ja svog prava na svoj virov`tički ne odričem. Barem kad sam kod kuće sa svojom kćeri, koja u svom rječniku već ima priličnu kolekciju igrâčki i ljuljâčki, od kojih se njenom dalmatinskom tati književno ježi kosa na glavi. Jezičnom standardu ionako će je učiti svi poslije mene, ali samo će od mene čuti onaj govor koji sam ja slušala u djetinjstvu, pravdam se ja svom Dalmatincu. Ali razumijem i njega. Rođen u Splitu, u obitelji Slovenca i Dalmatinke (zamislite Dalmatinca kako pjeva "Na planincah"– takvih doista nema puno), moj Mirko odrastao je u jedinstvenom jezičnom mišungu iz kojeg se iskoprcao držeći se čvrsto za hrvatski književni jezik. Dakako da zna dalmatinski, i to nešto bolje nego slovenski, ali kod njega cijenim i to što ga ipak ne koristi bez prijeke potrebe – a to znači samo kad psuje, kad govori sa svojima i kad se cjenka na tržnici.

Ali ima ih koji tim dalmatinskim, s razlogom ili bez njega, vole mahati i kad treba i kad ne treba, kao da je dalmatinski za sve nas prepoznatljiv zaštitni znak. Kad sam sa svojom nekadašnjom suradnicom i, štoviše, urednicom, počela pisati "Dnevnik udane žene" za Tenu, predložila ona meni da naš glavni lik, muž glavne junakinje, bude Dalmatinac. Zašto Dalmatinac? Pa zato što cijela sapunica treba biti lepršava, šarmatna, pomalo duhovita, za što je najbolje uzeti Dalmatinca. Ma nemoj, imam jednog doma, pa znam koliko je to duhovito - branim ja naše, kontinentalne boje. I nisam htjela Dalmatinca u sapunici. S jedne strane zato što nema šanse da nas dvije pogodimo njihov izraz (a ona isto s kontinenta), a s druge strane zato što - ne dam. Ne mogu svi likovi koji bi trebali biti šarmantni biti Dalmatinci, zar ne?! Neka ih bude gdje ih treba, ali gdje ih ne treba - ne treba. Zgodni su oni meni i simpatični, da se razumijemo – eno, muž mi je svjedok - ali ne treba im dati da se previše razmašu, jer oni neće gledati jesu li zasjenili kojeg dobrog i među nama ostalima. Naši, naime, nisu toliko hvalisavi i glasni, niti se guraju, niti ih se daleko čuje, već su skromni i samozatajni i više nego što bi trebalo.

Kad sam počela novinarčiti, u zagrebačkoj redakciji Večernjeg lista, gdje nas je bilo sa svih strana, ispostavilo se da književni jezik koristim pravilnije od mnogih, pa čak da me ne bune č i ć, što inače nije odlika našeg, virovitičkog kraja. Č i ć u uho utisnula mi je mama, odrasla kod Lipika, u onom dijelu Slavonije koji je bliže Bosni, gdje su č i ć različita slova skoro kao kod nas z i ž. No, u Zagrebu, u tom hrvatskom Babilonu narječja i dijalekata, ulovila bih se kako svaki put naćulim uho kad je u blizini ono drago, poznato slavonsko otezanje srednjeg sloga i oni naši udomaćeni germanizmi, koje samo istančani sluh može razlikovati od purgerskih. Ali slavonski naglasak čula bih u Zagrebu vrlo rijetko. Tek kad bi zagrebačku redakciju posjetili dopisnici iz slavonskih gradova, nepogrešivo bih među njima prepoznala mentalitetom i jezikom sebi slične. Jer oni Slavonci koji bi se nešto duže zadržali u Zagrebu, po dolasku u metropolu izglačali bi svoj izgovor, pa ako ne bi prihvatili sveprisutni kaj, savršeno bi prikrili jezično podrijetlo književnim što, uvjereni da su time manje izgubili nego dobili. A najočitije je, dakako, kad to naprave književnici.

Zoran Ferić i Julijana Matanović zapravo su pravi slavonski pisci, rođeni naratori, storytelleri, što bi rekao profesor književnosti Mile Kekin, iako to, za razliku od dalmatinskih, ne guraju čitatelju pod nos svakim rečenicom. Pavao Pavličić već je bio najplodniji hvatski pisac kad je napokon napisao roman posvećen svom rodnom gradu, Vukovaru. Kad Goran Tribuson spominje kako se njegov Nikola Politeo u "Made in USA" vozi `cestom koja bez razloga vijuga kroz ravnicu` samo ćemo mi iz ovih krajeva u njoj prepoznati onu cestu koja iz Bjelovara vodi prema Virovitici. A tko je bio glavni na zagrebačkoj književnoj sceni sedamdesetih? Virovitičani, dakako! Tih godina svi su mislili i govorili samo o seksanju i naši su Virovitičani - promoćurni, a iskreni dečki - napisali ono o čemu su drugi sanjali. Pa su po tome i ostali zapamćeni. Bolje i tako nego nikako, iako im ta tema nije jedina kvaliteta. Bez Virovitičana Zvonimira Majdaka ne bi zagrebački `kužiš` ušao u književnost na velika vrata – Majdak ga je puknuo u naslov, pa su i oni koji nikad nisu ni čuli za Glistu i njegove seksualne zgode i nezgode pjevali naslov Majdakova romana. Gotovo u isto vrijeme jedan Virovitičan (tko bi drugi!) piše "Zagrepčanku"– Branislav Glumac napisao je, prema nekima, i do danas najtiražniji i najprodavaniji hrvatski roman svih vremena. A samo mi, Virovitičani, znamo tko su Majdaki (Majdaki – prvaki, rekli bi u Majdakovoj rodnoj Vukosavljevici), a tko su Glumci. I samo mi, koji to znamo, možemo razumjeti zašto je Zvonimir Majdak, rodom iz kajkavske Vukosavljevice, u književnost uveo zagrebački sleng i `kužiš` i zašto je on imao uho za onaj njihov zagrebački kaj, a zašto je pak Branislav Glumac, svjetski dečko iz dobre kuće, napisao i za ondašnje pojmove - a i za današnje - avangardan roman bez točke i zareza.

Ali oni nikad nisu pisali o Virovitici, Virovitica njih nije odredila, kao Antu Tomića Split, suprotstavlja se meni moj Dalmatinac.

Kako ih nije odredila?! Kako se može za nekoga reći da ga djetinjstvo nije odredilo! Pa gdje su oni, nego u Virovitici, stekli onaj dar zapažanja i onaj, rekli bi naši Mikeši, oštroumno-dobroćudni karakter, kojim su osvojili beli Zagreb grad. Jer mi, Virovitičani, uvijek smo imali neki respekt prema tom Zagrebu i znali smo ga osjetiti, prepoznati ono posebno u njemu i to istaknuti, za razliku od dotepenaca iz drugih krajeva, koji bi dolazili u Zagreb da bi ga pobijedili i preplavili svojim nariječjima i običajima. To mi je priznao i jedan pravi, višestruko osvjedočeni Zagrepčanin, Zvonimir Milčec, kad sam, na kratko vrijeme, bila novinar njegovih, zagrebačkih novina, Zagrebačkog trga. Zagrepčani nisu oni rođeni u Zagrebu, već oni koji razmišljaju kao Zagrepčani – branio je tada Milčec Virovitičanku u Zagrebačkom trgu.

Znate li onaj vic kad Ivica otkrije tajnu svog podrijetla, pa se prenerazi: `To je nemoguće – tata je rođen u Splitu, mama u Virovitici, a ja u Zagrebu. Pa kako smo se onda svi mi uopće našli na jednom mjestu!` Tako će se jednog dana začuditi i moja Marina. Dotad, tata inzistira da u kući govorimo `rajčica` umjesto paradajz. Kad mi dosade rajčice, pa se pobunim, on kaže da ni njemu nije lako jer se odrekao svojih poma i da je sve to zbog budućnosti naše kćeri. Ali i jednom i drugom nam je jasno da će naša Marina, pošto odrasta u Zagrebu, govoriti – zagrebački. Zasad smo jači od utjecaja iz vrtića, ali znamo da ćemo izgubiti bitku kad krene u školu. Odolijevaju joj još samo bake – jedna je ionako nepobjediva jer je Dalmatinka, a ova virovitička je učiteljica u mirovini, pa zna sve štoseve. Kad je Marina pita `kaj?`, baka joj odgovori: `A što ti to znači?`

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.