Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

General koji je prezirao stožere


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           22.03.2018.         467 pogleda
General koji je prezirao stožere

Da je bilo po Stipetićevu, ne bi bilo Republike Srpske. Da je bilo po Stipetićevu, Oluja bi završila s manje žrtava, i ranije. Da je bilo po Stipetićevu, u Hrvatskoj se ne bi raspaljivalo neoustaštvo. Da je bilo po Stipetićevu, ne bi vojni veterani plinskim bocama rušili vlade i postavljali predsjednice Republike. Da je bilo po Stipetićevu, ne bi hrvatski časnici bježali od Haškog suda. Da je bilo po Stipetićevu, Hrvatska bi u EU još 2007. Da je bilo po Stipetićevu, ne bi Hrvatska bolovala od histeričnog antijugoslavenstva, i znalo bi se o tome uravnoteženo procjenjivati. Da je bilo po Stipetićevu, ovo bi bila posve drugačija zemlja: zemlja profesionalne časti, političke odgovornosti, osobnoga dostojanstva i demokratske dobre volje. Ali po Stipetićevu nije bilo nikada, sve dok nije moralo biti. I zato nemojmo umjetno izjednačavati: da bi, naime, vojnik postao istinskim herojem, nije tek dovoljno da mu prilijepe čvarke na ramena.

Stožerni general Petar Stipetić, bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, preminuo je jučer u Zagrebu u 81. godini života, nakon što je u siječnju pretrpio moždani udar. Završio je Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA. U rujnu 1991. odazvao se pozivu hrvatskog predsjednika, i iz JNA prešao u HV, gdje je do umirovljenja – reći će službena biografija – »obnašao najviše zapovjedne dužnosti«. Od 2000. do 2002., kao načelnik Glavnog stožera, vodio je mirnodopski preobražaj HV-a i njezinu prilagodbu standardima NATO-a. Umirovljen je 2002, a za doprinos u Domovinskom ratu mnogo je puta odlikovan. Od bivšeg zapovjednika Hrvatske vojske biranim su se riječima jučer oprostili predsjednica države, premijer, ministar obrane i predsjednik Sabora.

Tako će Stipetića pamtiti službena povijest, u Hrvatskoj poslovično polovična i licemjerna. Jer – a to govori mnogo o Hrvatskoj a ništa o Stipetiću – taj školovani i disciplinirani časnik u HV-u je doživio nepravdi kao vjerojatno nijedan prije ni poslije njega. Za razliku, primjerice, od onih koji su u Beogradu i u JNA, čekajući zubne proteze i tko zna što još, dočekali i prvu polovinu 1992., taj je tvrdi ali tolerantni Hrvat u HV prešao čim je Tuđman izrekao svoj javni poziv. Godinu kasnije, vodio je obranu bosanske Posavine, da ga optuže za njezin pad, degradiraju i gurnu ustranu. Petnaest je godina šutio, a onda, 2007. u povijesnome intervjuu Nacionalu koji je lako pronaći na webu, podrobno opisao »izdaju i sabotažu« koje su ga spriječile da presiječe koridor opskrbe srpske vojske u bosanskoj Posavini, tu tanku ali vitalnu prometnicu koja do dana današnjeg jamči opstojnost Republike Srpske.

Degradiran je i uoči Oluje – dok nije krenulo naopako. Nakon što je HV, u izravnome napadu na Petrinju, pretrpio ozbiljne gubitke i zastao na prilazima gradu, Tuđman je osobno zapovjedio da zapovjedništvo preuzme Stipetić, kojemu je uoči Oluje dopao važan, ali ipak samo »pozadinski« zadatak zapovjednika vojske u istočnoj Slavoniji koja je, do eventualnog protunapada Srbije, imala mirovati. Došao je, reorganizirao snage, obnovio napad, i četiri dana kasnije, 9. kolovoza 1995., bez gubitaka i incidenata, HV-u se predalo dvije tisuće vojnika i zbjeg od dvadesetak tisuća ljudi, a predaju je Stipetiću osobno potpisao njegov bivši kolega iz JNA, poraženi Čedo Bulat. »Postupio sam u skladu s međunarodnim ratnim običajima i konvencijama te međunarodnim ratnim pravom. Čedi Bulatu odmah sam rekao da može zadržati svoje osobno naoružanje. Nisam ga htio poniziti, posebno pred njegovim ljudima. Tošo Bajić, ministar u krajinskoj vladi, tražio je da im ostavimo pedeset pištolja za osiguravanje reda u izbjegličkoj koloni. Rekao sam da im za tu namjenu ostavljam sto pištolja, ali da su mi onda oni osobno odgovorni za red. Održali su riječ«, sjećat će se kasnije Stipetić. Usprkos vojničkome trijumfu i velikodušnosti u pobjedi, Petar Stipetić se do kraja devedesetih neće uspeti na vrh vojske koju je stvarao.

Ispravit će to predsjednik Stjepan Mesić, koji je Stipetića postavio za načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. No, stigla je prijetnja optužnicom Haškog suda: ne pristane li na razgovor s haškim istražiteljima, zapovjednik Hrvatske vojske izlaže se riziku da bude optužen. Stipetić nije časio ni časa: ne bježeći i ne skanjujući se, objasnio je što su ga pitali, sumnje su raspršene – Petar Stipetić u ratu postupao je časno. Drugi su odabrali drukčiji put: Ante Gotovina je pobjegao, Janko Bobetko bio je spreman srušiti i vladu da samoga sebe zaštiti od optužnice.

Godine su prolazile; protivnici Haškoga suda, opravdavatelji zločina, ekstremni desničari, svakojaki čavoglavci i glasnovići postajali su sve važniji, a Petar Stipetić padao je u zaborav; u međuvremenu, rijetki mudriji među onima prvima kao da su od Stipetića naučili lekciju odgovornosti. Ali, gdje je svo to vrijeme bio Stipetić? Gdje je danas Anton Tus? Gdje je pakrački policajac Nikola Ivkanec? Gdje su svi ti vojnici i policajci od odgovornosti i časti, koji ne misle da i mirnodopskom Hrvatskom trebaju upravljati stožeri? Prije dvije godine, uoči obilježavanja Oluje, razlika jednih i drugih eksplodirala je u Stipetićevoj gotovo prezrivoj izjavi našem listu: »Ne idem u Knin. Koncert Thompsona – ma to me vrijeđa. Ranije je Thompson svirao u Čavoglavama, sad su sve preselili u Knin. Pa eto im, neka slave«. I slavili su, a slave i danas, od predsjednice države nadalje. I zato, Stipetića neka ne svojataju. Nije on bio od te svojte. »Oficir i džentlmen«, kako jučer dobro reče Petrov ratni drug Predrag Matić Fred, znao je kad jest, a kad nije vrijeme za stožere. Petar Stipetić, čovjek pristojan, razuman i dobrohotan; vojnik odlučan, nepokolebljiv ali odmjeren; Stipetić, stožerni general koji je prezirao stožere. O militarizmu i vojnoj disciplini nemamo osobito mišljenje, ali, u Stipetićevu slučaju, skoro pa da reknemo: »Na zapovijed, generale!«

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: