VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke

  biLJana

Gdje će im duša?

  Biljana Kovačević           02.10.2023.
Gdje će im duša?

Počela je nastava. Još jedna školska godina je pred onima koji su željni znanja. I onima koji to nisu. Kojima je to samo muka koju moraju otaljavati. Sve više djece doživljava obrazovanje kao tlaku, kao okov koji im je nametnut i iz kojega se teško oslobađaju. Hrpe knjiga, bilježnica, pribora, teške torbe, ograničeni satovi, frustrirani učitelji, nastavnici, profesori, zatrpani besmislenom administracijom. Nezadovoljni uvjetima, osobnim dohotkom, poretkom u društvu i statusom. Djeca koja nemaju vremena za igru, za domišljatost, za maštanje, za snove. Upregnuta kao konji za vuču čije uzde drži netko tko je sakriven, tko vuče konce njihove sudbine, nesretnog djetinjstva pretrpanog obavezama.

Nema livada po kojima ganjaju leptire, prave vjenčiće od tratinčica, na kojima zaboravljaju na vrijeme. Roditelji žedni ambicija, neostvarenih vlastitih snova upisuju ih na bezbrojne aktivnosti kako bi se negdje u društvu koje ionako nije briga niti za njih niti za njihovo dijete mogli pohvaliti uspjehom svoga djeteta. Važno je biti prvi, no ne i najbolji. Važno je slagati dobre ocjene a nemati pojma o osnovama preživljavanja. Ionako će, kada jednom završe sve te uspješne godine školovanja, društvo ignorirati njihova postignuća.

DRUŠTVO BEZ VIZIJE

Važno je biti nečiji sin, kum, prijatelj, rođo. Radit će poslove za koje se nisu školovali, koje ne vole, koje ne znaju raditi, radit će bilo što ili godinama biti na Zavodu za zapošljavanje jer je društvo koje ih treba pratiti totalno korumpirano, jer je neorganizirano, jer je u kaosu, jer nema ni plan ni viziju budućnosti. Koje ne zna što da radi sa svim tim mladim obrazovanim ljudima pa ih lako prepušta drugim zemljama i kulturama. Uvozi manje obrazovane, manje zahtjevne jer takvi su sretni da imaju koricu kruha i neki krov nad glavom. Koji su sretni da im meci ne fijuču iznad glave. Koji su zahvalni da ne moraju prodavati svoju djecu da bi preživjeli.

Time snižavaju kulturnu i ekonomsku ljestvicu vlastite države koja je dovoljno siromašna za vlastite građane a trudi se pomoći siromašnima koji imaju pravo živjeti u svojoj zemlji, gajiti kulturu vlastite nacije, unapređivati tlo na kojem su rođeni. Nitko se ne trudi pomoći da se u njihovim zemljama zaustave ratovi i devastacije. Da im se osigura sloboda odlučivanja kako će živjeti i organizirati svoju državu po običajima i tradiciji svoga naroda.

Na jednoj strani Zemlje se istrebljuju čitavi narodi, ruši se njihova povijest i porijeklo, na drugoj se prenapučuju izbjeglicama kojima će trebati generacije da se prilagode, da se možda asimiliraju u tuđa, njima strana društva, da izgube pojam o tome odakle su i kamo pripadaju. Nove svađe i nemiri zbog različitosti, zbog prostora koji postaje sve manji da u njima diše toliko duša.

Djeca koja su odrastala po sistemu kazne ili „kupovanja“ ljubavi, sistem batine i mrkve nisu mogla odoljeti modernizaciji društva koje se temeljilo na krupnom kapitalu, na profitu, na kupovini, na podilaženju onome od čega bismo trebali imati koristi.

Stvarali su i prilagođavali se sistemu gdje je novac sve više zamjenjivao mjesto drugim oblicima pažnje, naklonosti i vrijednosti bilo koje vrste koja nije isključivo materijalna. Kako bi zauzeli što višu poziciju za sebe i svoje najbliže, nekontrolirano su gubili moralne obrasce koje su makar u naznakama ili obiteljsku predaju usvojili. Sve životne aktivnosti postale su takmičenja u kojima samo onaj prvi dobije nagradu, a drugi su izignorirani. Tako se u škole sve više uvodio taj duh natjecateljski između svih učenika, nastavnika, profesora i ostalih uključenih u obrazovni program. Tko će napisati najbolje knjige, koje knjige će Ministarstvo otkupiti, tko će se više dodvoriti onima koji donose odluke.Djeca se takmiče u svemu. Liju krokodilske suze zbog poraza, ubijaju se zbog slabijih ocjena, ucjena roditelja, potkupljivosti baka i djedova koji obećavaju velike nagrade ako budu dobri u školi. Pardon, odlični!

DRVENO RAVNALO I PACKE

Djeca više ne znaju što je to timski rad, kako pomoći jedni drugima jer ako su drugi lošiji, veće su ti šanse da budeš najbolji. Sve se u društvu kupuje preko Natječaja, koji su uzgred rečeno često sumnjivi, zapošljava se preko Natječaja. Ne gleda se više kakav je tko čovjek, kakve su mu i društvene kvalifikacije osim obrazovnih, umije li dobro komunicirati, voli li svoj posao, hoće li dati maksimum sebe u njega. Papiri su važni, naravno, no ništa ne znače ako iza njih ne stoji kvalitetna osoba.

Natječaji funkcioniraju po principu: Tko da više, njegovo je! Tko umije bolje / u smislu korumpiranosti, dosjetljivosti i snalaženja / njemu prilika! Djeca su u moderno doba postala čak i neka vrsta robe za pokazivanje. Kao modni trendovi. Marke automobila ili odjeće. Roditelji krivo shvaćajući ljubav, kreću u preveliku zaštitu svoje djece od svega. Najviše od normalnih dječjih aktivnosti, kretanja, istraživanja, rada. Pretvaraju ih u svoje kućne ljubimce na koje nitko ne smije podići glas a kamoli ruku.

Sjećam se packi koje smo moja generacija i ja dobivali drvenim ravnalom kada bismo bili jako nemirni. Naravno da se ne zalažem za fizičko kažnjavanje djece, no nekada je bilo sasvim normalno da se dječaci, pa i djevojčice / i sama imam jedno iskustvo / počupaju ili nagurkavaju na dvorištu za vrijeme velikog odmora. Nije bilo roditelja koji bi odmah zvali socijalnu službu, policiju, ravnatelja, učitelje i ne znam sve koga zbog ugrožavanja djetetovog života. Sami bi se porječkali i sami pomirili. Tako su odmjeravali snage.

Današnji učitelji ne smiju povisiti ton na učenika koji ometa nastavu a da mu se ne prijeti. Događaju se ubojstva zbog jedinica. Ne kažnjava se dijete koje je lijeno i ne želi učiti, već onaj koji pokušava uspostaviti neki red i komunikaciju. Kod težih slučajeva roditelji se moraju zapitati o razlozima zbog kojih dijete teže savladava gradivo.

Nisu uvijek učitelji krivi, iako ima i onih koji slabo znaju zainteresirati i prenijeti gradivo. Možda dijete ima neke druge teškoće, možda jednostavno nije zainteresirano za određena znanja. Možda je dijete emocionalno zakinuto u primarnoj obitelji pa se ne može fokusirati na školu. Kada roditelji uopće postave sebi pitanje, koliko se bave djecom, kakav su im oni primjer, kako ih odgajaju / princip: „Nemoj sine,mama će..“ ili, „naučit ćeš već kad ti bude trebalo..“ ili kako god.Ima li dijete, odnosno kakav status ima u obitelji? Da li je ravnopravno, sudjeluje li u obavezama kućanstva, razgovorima, planovima, prijedlozima?

MANJE LJUBAVI, VIŠE NEZADOVOLJSTVA

Dok god djecu u obitelji tretiramo kao imbecile koji tek sa nekih 18 godina trebaju postati dobri i časni ljudi, a u međuvremenu su živjeli ili kao robovi, ili kao podanici, ili kao tirani u osnovnoj obitelji, taj status ona prenose i u školske klupe. Djeca koja su navikla da im se stalno udovoljava, nemaju nikakvu odgovornost za vlastito ponašanje, agresivna su i maltretiraju sve oko sebe. Zašto? Zato što očekuju da se nastavnici i drugi učenici ponašaju prema njima istovjetno kao kod kuće. Još ako roditelji pokažu neadekvatnu „zaštitu“, problemima nema kraja. Porodica trpi velike promjene u novim vremenima. Sve je manje ljubavi a sve više nezadovoljstva zbog materijalnih stvari. Pitanje je znaju li djeca uopće postoji li i nešto drugo izvan toga?

Prođu 12 godina obaveznog školovanja a ne znaju ništa o tome kako funkcionira njihovo tijelo. Od čega je sastavljeno i koje su mu sve moći. Kako se brinuti o njemu! Znamo za održavanje strojeva, lokomotiva, automobila i sl., no koliko znamo o sebi? O duhovnoj komponenti tijela mogu samo slušati priče kako je to nešto nevidljivo, nedokazano, paranormalno / ima li veće nenormalnosti od novo normalno? Što je duša, duh, svijest, misao? Kako funkcioniraju odvojeno i zajedno? O duhu i duši možda nešto čuju u crkvi, no tamošnje učenje je „uređeno“ onako kako određenoj religiji odgovara.

U 21. stoljeću još uvijek živimo u tami i neznanju, u lažima i iluzijama. Još uvijek vjerujemo da se tamo davne 1969. odletjelo na Mjesec, a svjedoci smo mnogih neuspjeha lansiranja u današnje vrijeme sa daleko naprednijom tehnologijom. Kako god! No vrijeme je da se djeca počnu pripremati za ono što ih čeka u budućnosti, a to sigurno nije mnogosatno sjedenje u školskim klupama i bubanju činjenica. Postojanje AI pokazalo je da računalo može obrađivati nevjerojatnom brzinom nevjerojatan broj podataka i informacija. Zašto onda ne koristiti ljudske potencijale za ono što tehnologija sama po svojoj prirodi ne može i nikada neće.

Uvjerenje da je čovjek sve manje potreban jest samo zavaravanje protivnika. Čovjek je najsavršenije biće u svojoj nesavršenosti. Tijelo je njegov hram. Zašto onda ne početi od malih nogu učiti kako se brinuti o njemu i koristiti ga za najbolje rezultate pojedinca i društva u skladu sa čovjekovim nematerijalnim sposobnostima bez kojih je tijelo samo obična olupina? Oni koji to sve znaju a namjerno udaljavaju djecu od tih saznanja nisu dobronamjerni nikome osim sebi. Gdje će im duša?

Komentari




Još iz kategorije biLJana



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.