ZAGREB - Ovih se dana, točnije 14. listopada navršava stotinu godina od rođenja legendarnog hrvatskog novinara, fotoreportera, strip-scenariste, meteorologa, pilota i okorjelog avanturiste Franje Martina Fusa. U odnosu na ono što je u svom kratkom životu i plodnom stvaralačkom radu, podario hrvatskom novinarstvu i stripu, obljetnica prolazi gotovo nezapaženo. Tek dva članka u subotnjim prilozima dnevnih novina (Glas Slavonije i Večernji list) i prošlotjedno zanimljivo predavanje Milovana Buchbergera u Klubu novinara Hrvatskog novinarskog društva pod nazivom «Franjo Fuis - zagonetna smrt zagrebačkog reportera» na kojem su sudjelovali predstavnici virovitičkih ogranaka Hrvatskog novinarskog društva i Matice hrvatske te Virovituičko-podravske županije.
Milovan Buchberger, inače pomoćnik direktora u INI, do prije sedam godina gotovo da nije ni čuo za Franju Fuisa, a onda se toliko oduševio pustolovnim duhom slavnog novinara da je većinu svog slobodnog vremena posvetio istraživanju njegovog života, a poglavito onog nedovoljno poznatog dijela - zagonetne smrti.
- Htio sam napraviti jedno avanturističko djelo i popeti se na vulkansku Jabuku, malu hrid od 100 metara što kao zub od trulog morskog psa stoji na sredini Jadrana. Tad sam, pretenciozno, mislio da sam prvi koji se tu popeo i kada sam istraživao tko se svu tu penjao nazvao sam profesora Joška Božanića iz Splita i pitao za njegova iskustva. On mi je rekao da je to Fuis napravio još 1935. godine i da uz reportažu, postoji sliku u Novostima pod naslovom «Devet zankijevih na vrhu Jabuke». I tako odem ja u Novosti kad ono stvarno na vrhu piramidalne hridi stoji Fra Ma Fu. I tada me zainteresirao čovjek koji se 1935. godine htio tu penjati - kaže gospodin Buchberger.
Franjo Martin Fuis prvi je hrvatski reporter, začetnik modernog žurnalizma, putopisnih fotoreportaža i reportaža. Pisao je scenarije za legendarne stripove velikog Andrije Maurovića, novele i pjesme. Kad nije bio na zadatku držao je predavanja uz projekcije fotografija sa svojih putovanja. Na reporterske zadatke putovao je biciklom, čamcem ili avionom. Bio je krajnje neobičan, prerušavao se u skitnice i prosjake kako bi im se približio i što vjernije opisao. Mnogi teoretičari novinarstva smatraju da njegovo reportersko djelo ni danas nije dostignuto.
Gospodin Buchberger je pročitao sve njegove reportaže i stripove, pregledao sve dostupne fotografije, prostudirao rijetke feljtone o njegovom životu i djelu, upoznao sve one koji su do sada istraživali Fra Ma Fua, ali je otišao i korak dalje - popeo se na sam vrh Preke kose, planinskog masiva iznad Plitvičkih jezera, mjesto gdje je u listopadu 1943. godine udario avion «Galeb» s kojim Fuis iz okupiranog Zagreba bježao na slobodni teritorij, u partizane. Avion je bio pretrpan - četiri čovjeka i puno sanitetskog materijala te filmova, kamera i fotoaparata, vrijeme maglovito, a pilot mlad i neiskusan.- Tresnuli su u vrh koji se zove Palež i ima oblik slova L. Tu, na 1050 metara gdje je njihov grob, i dan danas stoje smreke kao neki križevi, uspomena na ta vremena i kraj njihova života - pripovijeda Buchberger.
Iako se službeno tvrdi da je Fuis poginuo 13. listopada, nikada se nije utvrdio točan datum i uzrok pada letjelice. Buchberger sugovornik, očevidac Jure Čorak (78) tvrdi to nije moglo biti u listopadu jer se dobro sjeća da je u trenutku pada aviona kopao krumpire, što nikako nije moglo biti u sredinom listopada. Otklonjena je mogućnost da su letjelicu srušili partizani misleći da je riječ o ustaškoj avijaciji. Buchberger je utvrdio da bi posada ostala živa da je pilot podigao letjelicu samo za deset metara. Iz razgovora s dosadašnjim istraživačima i očevicima Buchberger je zaključio da je Fuisova smrt obavijena velom tajni jer su seljaci opljačkali sadržaj letjelice, a tijela zakopali što nisu smjeli priznati ustaškoj vlasti jer nisu znali da zrakoplovci ne pripadaju ustaškim formacijama. S druge strane, upravo zbog činjenice da tijela nikada nisu pronađena Fuis je bio tabu tema jer je su tajne službe poslijeratnu komunističku vlast izvijestile je novinar viđen u inozemstvu te ga proglasili špijunom.
- To je čovjek koji se rađa jednom u generaciji, možda i jednom u sto godina. Tek najfinije duše mogu prepoznati svu veličinu njegove osobnosti. Njegov avanturistički duh je skoro djetinjast, a kako je živio tako je i poginuo. I nakon sedamdeset godina njegove reportaže djeluju svježe, imao je oko i uho za male ljude i njihove sudbine. Njegovo djelo je bezvremensko i to je ono što je fantastično - zaključuje Buchberger.
O virovitičkim planovima očuvanja lika i djela Franje Martina Fuisa govorili su predsjednik ogranka HND-a Trpimir Markotić i dopredsjednik Goran Gazdek te profesor Ivan Zelenbrz iz virovitičkog ogranka Matice hrvatske. Uskoro, naime, iz tiska izlazi zbirka reportaža «Biciklom kroz Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Slavoniju», najavljeni su i «Dani Franje Martina Fuisa» te Internet stranica posvećena ovom velikom novinaru
Svi nazočni pozvani su na svečano otvaranje spomen ploče na mjestu u Bečkoj ulici gdje je nekad boravio Franjo Fuis koje će biti upriličeno 14. studenoga u 11 sati.
