Virovitica je nekada bila zeleni grad! Stabla, grmovi, cvjetne aleje, živice uz rubove prometnica i nogostupa, ulični drvoredi, a pogotovo mali i veliki park bili su naši brendovi. Imali smo nešto posebno, nešto što mnogi drugi gradovi te veličine, pa i znatno veći, nisu imali i na to smo bili jako ponosni. Upravo je to ovaj grad činilo tako šarmantnim i neodoljivim.
Stoljetna stabla, raskošna drveća, klupe u hladu krošnji, miris lipa što se tako opojno širi prostorom – to su isticali gosti Virovitice kada bi ih pitali što im se ovdje najviše dojmilo. Zbog toliko rijetkih i vrijednih vrsta na jednom mjestu u Viroviticu su dolazili na studijska putovanja studenti šumarstva iz čitave bivše države.
Ovdje su ostajali živjeti oni koji su htjeli upravo ovakav grad: zelenilo naspram betona i asfalta, parkovi protiv popločenih trgova, drveće umjesto velebnih građevina. Naši stari su znali da su parkovi pluća grada, da stabla snižavaju temperaturu, da je oku milija zelena od sive boje. Zato su i sadili! I pri tome nisu mislili da će sljedeće generacije to zapustiti, a nove potpuno uništiti.
Način kako nam pokušavaju dokazati da su sva porušena stabla bolesna i opasna pokazuje neviđeno podcjenjivanje građana i izravni atak na zdrav razum
Imali smo najhumaniji prilaz bolnici; prekrasan drvored zamijenjen je ružnim zgradama i betonom. Oborena su stabla na Trgu kralja Tomislava da bi instalirali nešto što su zvali cvjetnim satom čije skupe kazaljke sada skupljaju hrđu na nekom deponiju. Srušene su lipe na Borcu, drveće i grmovi ispred Centra kulture, stabla na Trgu kralja Zvonimira i parkić na putu ka Željezničkom kolodvoru… Na redu su platane pred crkvom, a pitanje je dana kada će se netko sjetiti da treba urušiti i parkić između kazališta, katoličke gimnazije i županije jer je u tom dijelu grada vazda prometni krkljanac i nikada nema dovoljno parkirališnih mjesta.
Silom želimo biti ono što nismo, i ne možemo. Umjesto da zadržimo autohtonost i poštujemo baštinu, pa na toj ostavštini prvo gradimo životnu, a onda i turističku priču.
Previše je stabla srušeno u gradu zadnjih desetak godina da bi mogli povjerovati u tvrdnju o uklanjanju bolesnog raslinja, Prije će biti da je riječ o sustavnoj i promišljenoj politici novog lica Virovitice, a ne o brizi za građane. Motivi za takvo što mogu različiti. Najvjerojatnije je riječ o moći novca, a nije isključen ni grofovski sindrom. No, to je za neku drugu priču.
MALI PARK Ako je točno da je korijenje oštećeno sanacijom ceste i nogostupa što je gradska vlast poduzela protiv izvođača radova?
Virovitica je već jednom doživjela svoj urbocid. Onda kada je srušeno desetak zgrada u samom središtu pa umjesto njih nikle Robna kuća, Salon namještaja, gljive… Saživjele su one s nama, baš kao što će i nove generacije saživjeti s ovim stablocidom, ali mrlja na obrazu grada će ostati, a protagonisti biti upamćeni.
Baš kao što pamtimo one koji su srušili Bingov ćošak.
Pročitajte još
Utjeha fontane: S kojim se to dijelovima Europe Virovitica nadmeće i u čemu?