Virovitica.net nezavisni je internet portal u malome hrvatskom gradu na pola puta između Zagreba i Osijeka, koji je u lipnju ove godine proslavio 20 godina postojanja. Povijest tog portalapriča je o dva desetljeća borbe za nezavisno, objektivno i kritičko novinarstvo koju cijelo to vrijeme, bez ikakvih stalnih izvora financiranja, i u stalnom latentnom sukobu s lokalnim vlastima, vodi osnivač, vlasnik i glavni urednik Goran Gazdek.
U Virovitici već desetljećima djeluje i Informativni centar Virovitica (ICV), koji tradicionalno vodi radio i izdaje novine, a posljednjih godina održava i internet portal. ICV je naslijeđen iz socijalizma, a danas je javni medij u stopostotnom vlasništvu županijskih, gradskih i općinskih vlasti Virovitičko-podravske županije i potpuno ovisi o njihovu novcu. ICV, jednostavno rečeno, do 1990. ovisio je o novcu o kojemu je odlučivao Savez komunista, a od 1990. živi od para o kojima odlučuje – Hrvatska demokratska zajednica - piše Boris Pavelić na portalu Aljazeera.
I tako u Virovitici postoje dva medija u potpuno različitoj tržišnom položaju: jedan nezavisni, istraživački i kritičan, koji cijelo vrijeme u svojih 20 godina postojanja muku muči s preživljavanjem; te drugi, koji nikada nije imao egzistencijalnih problema, ali tu sigurnost odvajkada plaća potpunim izostankom bilo kakve uredničke samostalnosti; ICV, u jednu riječ, ne smije objaviti ništa što ne odobre politički moćnici lokalne vlasti.
To je, za lokalnu demokraciju, pogubna situacija: nezavisno i objektivno novinarstvo jedva životari, dok je kontroliranom novinarstvo financiranje zajamčeno. Poruka lokalne politike je jasna: kontrolirani mediji imaju pravo postojati; neovisni su mediji nepoželjni. Što se lokalnih vlasti tiče, novinarstvo je dobrodošlo samo ako je svedeno na potpunu političku kontrolu i odsustvo svake neovisnosti, objektivnosti, istraživačkog impulsa i kritičke strasti.
A Virovitica, naravno, nije jedina: isti je model primjenjiv možda i na svaku nekadašnju općinu bivše Jugoslavije. Jer, svaka je od njih u socijalizmu imala nekakav “informativni centar”, nekakvu paranovinarsku redakciju koja je prenosila informacije iz centra političke vlasti; i većina se tih “informativnih centara” u parlamentarnoj demokraciji preoblikovala u podjednako kontrolirane “informativne centre” novih vlasti. Istodobno su, međutim, niknuli i lokalni neovisni mediji, koje najčešće vode medijski zanesenjaci i novinarski entuzijasti, spremni i na osobne žrtve kako bi u vlastitoj sredini sačuvali žižak slobodne riječi, cjelovitih informacija i neovisnog novinarstva.
Problem postoji godinama i balkanska su ga društva neprestano rubno svjesna, ali malo tko se njime sustavno bavio – političari nisu jer im nije bilo u interesu, a novinari i njihova udruženja nisu zato što su se problemi sa slobodom izražavanja na nacionalnim razinama uvijek činili nekako važnijima od teškoća lokalnih medija. I tako su neovisni lokalni mediji ili doslovno ugašeni, ili svedeni na medijske siromahe, dok se lokalni medijski pogoni brižno održavaju u stanju neprestane političke i stranačke kontrole, do te razine da ljudi koji u njima rade ne uspijevaju naučiti ni elementarne metode objektivnog novinarstva, pa bivaju degradirani na prepisivače samovoljnih priopćenja lokalnih moćnika.
Problem je napokon prepoznala skupština Europske federacije novinara (EFJ), održana nedavno u Zagrebu. Nakon tog skupa, EFJ, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i Sindikat novinara Hrvatske (SNH) objavili su opsežne zaključke sa skupa u šest točaka, od kojih je posljednja usvojena na inicijativu novinarskih udruženja i sindikata iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Francuske. Taj dokument, možemo se nadati, mogao bi poslužiti kao početak organizirane borbe europskih novinara za dostojanstvo branše na lokalnim razinama, gdje problemi rastu proporcionalno njihovoj slabijoj javnoj vidljivosti.
U zaključcima EFJ-a o lokalnim medijima konstatira se kako “lokalno novinarstvo dugo trpi političke pritiske”, ali i “probleme preživljavanja u novom medijskom okruženju”, te se dodaje kako je COVID kriza sve te probleme samo pojačala. Zato je nužno, upozorio je EFJ, “pomoći lokalnim medijima, i osigurati im opstanak”. Istodobno podsjećaju, “vrijednost lokalnog novinarstva nikad nije bila jasnija: neovisno izvještavanje jamac je obaviještene javnosti i odgovornosti vlasti”.
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji “većina lokalnih medija komercijalne su kompanije, što se čini njihovim najvećim problemom”, jer su lokalna tržišta preslaba za financiranje od oglasa. Situaciju pritom otežava sve češće oglašavanje na internetu, jer ruši cijenu tradicionalnog medijskog oglašavanja. Istodobno, javno financiranje, ionako prenisko, sve je slabije i slabije.
“Rezultat svega toga jest da su mediji sve ovisniji o financijskim aranžmanima s lokalnim vlastima. ‘Oglašivački’ aranžmani, često potpuno netransparentni, žrtvuju medijsku neovisnost u zamjenu za održavanje na životu”, analizirao je EFJ, podsjećajući kako su prošle godine novinari u lokalnim medijima “cenzurirani i otpuštani s posla, kao što se dogodilo u hrvatskom dnevniku Glas Istre, u kojemu su novinari dobili otkaze jer su javno izrazili neslaganje s uredničkom politikom koja je pogodovala vlastima”.
EFJ se pridružio zahtjevu sindikata i udruženja novinara, koji od vlada traže promjenu postojećeg modela financiranja lokalnih medija, u kojemu lokalne vlasti biraju medij koji će financirati. “Takav model medije dovodi u ovisnost o lokalnim vlastima, čiji bi rad oni trebali nadzirati”. Istodobno, oglašivači prestaju biti jamci novinarskog integriteta, jer je tradicionalnih oglasa sve manje, a selidba oglasa na internet i njihovo preoblikovanje u ciljano personalno oglašavanje lokalne medije najviše ostavlja “na suhom”.
Tako se tradicionalni politički pritisci na lokalne medije udružuju sa strukturalnom medijskom krizom izazvanom internetskom revolucijom, a sve to najteže pogađa “najslabije u medijskom ekosustavu: novinare lokalnih medija, kao da im, uza sve pritiske iz politike i kriminala, treba još jedno otvoreno bojište”.
Vlasnici medija, čak i oni koji su u boljim vremenima jamčili institucionalnu i zakonsku podršku svojim novinarima, u novonastalim okolnostima okreću se od novinara novoj vrsti medijskih radnika: “proizvođačima sadržaja”. “To je osobito vidljivo u lokalnim medijima relativno slabih ekonomija u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i sličnim zemljama, gdje vlasnici medija sve više sklapaju raznovrsne, formalne ili neformalne, dogovore s lokalnim političarima”.
To je dijagnoza koju je ponudio EFJ. Nije, međutim, ostalo samo na kuknjavi: izneseni su i prijedlozi za promjenu sadašnjeg modela, koji uništava demokraciju na lokalnim razinama. Nužno je, zahtijevaju europska novinarska udruženja, “formirati pošteniji porezni sustav koji će novinarstvu vratiti dio javnog novca što ga pojede digitalizacija”.
Zahtijevaju se nova, nacionalna ili nadnacionalna, europska porezna pravila koja će omogućiti javno financiranje neovisnog lokalnog novinarstva. To moraju biti, kaže EFJ, “mudre mjere za potporu javnoj politici dobrog novinarstva, zaštićene od bilo kakvog utjecaja države i političke ili ekonomske moći”. Na nacionalnoj razini, nužne su zakonske promjene koje će zajamčiti “transparentan sustav financiranja lokalnih medija i njihovog rada, te formirati model javnog financiranja lokalnih medija koji će ih učiniti neovisnima o lokalnim vlastima, o čijem radu izvještavaju i čiji rad nadziru”.
Problem je dakle napokon prepoznat, a modeli postoje, i ne bi ih bilo toliko teško provesti. No problem se sada vraća na početak: ključno je, naime, pitanje postoji li politička volja da se svemoćne vlasti u balkanskim državicama odreknu sveopće medijske kontrole na lokalnim razinama?
Čelnike EFJ-a i hrvatskih novinarskih udruženja nakon njihove godišnje skupštine u Zagrebu primio je hrvatski premijer Andrej Plenković. Potez je na njemu i njegovoj vladi: o tome jesu li išta učinili, najbolje će za neko vrijeme moći govoriti kolege poput Gorana Gazdeka s portala virovitica.net i novinara Informativnog centra Virovitica: popusti li prvome financijski, a potonjima politički pritisak, to će značiti da su stvari napokon krenule nabolje. Učinimo što možemo da već jednom to i bude – na cijelome Balkanu.