Evo me nakon 17 dana ponovno u Virovitici, našem malom gradu, staroj dami, kako
mu to u svakoj prilici tepa Trpimir Markotić, popularni radijski voditelj, novinar,
urednik, direktor i sveprisutni konferansije. Listam novine s datumima od sredine
do kraja srpnja i vidim da ovdje i nije bilo tako dosadno i da kolege nisu trebale
posegnuti u teglu s kiselim krastavcima: nekadašnji političar, dužnosnik lokalne
uprave i član HDZ-a s pedofilskim sklonostima navodno napastovao trinaestogodišnju
djevojčicu; Škvarić bejzbol palicom pokušao ubiti Grdića, oca svoje djevojke
Aleksandre, poznate bivše hrvatske misice; neki se tamo izboli noževima, inspektori
zaustavili ilegalno šljunčarenje…
- Pa ti si svaki put kada se u Virovitici dogodi kakvo sranje na godišnjem
ili na putu – zeza me prijatelj s kojim u Boomu rado popijem pivo, a slično
su primijetile i dame na kiosku kod kojih svako jutro kupim naramak novina.
- Bit će da se u Virovitici stalno događaju sranja pa ne mogu omanuti – odgovorio
sam.
U stvari, proteklih 17 dana savršenome me je boljelo uho, ili što već boli u takvim prigodama, za sve što se dešava u Virovitici! Zato se valjda ide na godišnje odmore. Isključio sam mobitel, laptop ostavio kod kuće, televizor nisam palio, računalu se nisam približavao, a čitao sam samo lokalni dnevni tisak (Zadarski list i Slobodnu Dalmaciju) koji je u tih 17 dana donio tek jednu jedinu vijest koja ima veze s našim gradom i to agencijsku, poslanu iz Zagreba – o cijenama dionice šećerane «Viro» na Zagrebačkoj burzi.
Da nisam ovisnik o novinama, da mi ne trebaju kao što pušaćima treba duhan, eto, ne bih više od dva tjedna vidio ime svoga grada otisnuto na novinskom papiru. Virovitica mi se tih dana činila stoljećima daleko! Hvala svima onima koji su imali razumijevanja pa me nisu davili i gnjavili.
