SLATINA - Sva imovina i pogoni nekadašnjega Gaja u Slatini, Voćinu, Mikleušu i Đulovcu trenutno su u zakupu virovitičkog Lignum-a FM kojemu je na čelu 44-godišnji Slatinjanin Damir Dudović. Tako je petnaestogodišnja trakavica poslovanja bez vizije i vječito nejasnih ciljeva, što je tadašnja uprava objašnjavala visokim dugovima i uništavanjem postrojenja u ratu, ovih dana, čini se, naišla na svoj kraj.
Trenutna situacija daleko je od blistave, no ipak se osjeća pozitivan duh. Ovih su dana u krug poduzeća ponovno počeli pristizati trupci, proizvodi se furnir, počela se planirati nova proizvodnja. Zbog ogromnih dugova koje je prouzročila bivša uprava, sada već isto tako bivšeg Gaja, dobavljači i kupci nisu bili spremni na daljnju suradnju. Stvari se i na tom polju, tvrdi Dudović, polako mijenjaju na bolje. Svi stalni zaposlenici dobili su, za početak, ugovor na mjesec dana. Ukupno njih 371. Ovaj lagani polet u prostorijama bivšega Gaja, sadašnjem Lignumu, bio je dodatni razlog za intervju s prvim čovjekom Lignuma.
Zašto su ugovori radnicima određeni na mjesec dana?
Kao prvo, stvari još nisu sasvim posložene i ne znamo koliko će sve trajati, a s druge strane, želimo vidjeti s kojim brojem ljudi raspolažemo, kakvi su i s čim možemo računati kada je u pitanju kvaliteta obrade sirovine. Tijekom ovog mjeseca napravit ćemo novu sistematizaciju kako bismo vidjeli tko želi, a tko ne želi raditi. U budućnosti ćemo od radnika zahtijevati da zarade svoju plaću, dakle najprije ju treba zaraditi kako bismo ju kasnije dijelili.
Lignum je uspješno poslovao i u Virovitici. Zbog čega ste uzeli Gaj?
Tvrtka nije moja, samo sam direktor, a inače sam viši drvni tehničar i trenutno apsolvent na Šumarskom fakultetu u Zagrebu s dugogodišnjim iskustvom u drvnoj industriji. Prije petnaestak sam godina, na početku svoje karijere, radio u Gaju, nekih četiri - pet godina. Iz tog sam razloga za tu firmu, kao i brojni Slatinčani emotivno vezan. Zatim sam u virovitičkom Javoru bio direktor jedanaest godina, a sedam godina imam i svoje poduzeće Symbio dom. Ovaj sam dio priče preuzeo smatrajući ga svojim izazovom. Smatrao sam kako sam još relativno mlad i mogu podnijeti sve napore koje ovaj posao iziskuje.
Dakle, imate dovoljno iskustva za postavljanje ovoga poduzeća na noge?
Imam i iskustva i želje. Proces je to koji nije jednostavan, zahtijeva stvarno veliku stručnost, puno zalaganja i odricanja. Smatram da ćemo uspjeti u tome.
Je li, prema vašem iskustvu i onome što znate o trenutnim odnosima na tržištu, bilo nužno dovesti Gaj u ovakvu situaciju?
Nemam objektivno sve informacije, ali prema nekim mojim spoznajama kao građanina i kao čovjeka iz struke mislim da nije trebalo doći do toga. Znamo da je Gaj stradao u ratu i da mu je čak dio imovine ostao na području Srbije. U Zemunu je ostala jedna tvornica, a da ne pričam još i o salonima namještaja. Tako je očita šteta iz ratnih i poratnih vremena. Izgubilo se i veliko tržište s područja bivše Jugoslavije koje se nije adekvatno zamijenilo drugim. Ipak, uzimajući u obzir da je Gaj imao kvalitetne ljude, brend, kvalitetne proizvode, ne mogu dokučiti razloge zbog čega se našao u ovakvoj situaciji.
Po meni je riječ o lošem gospodarenju sredstvima i nekretninama. To potvrđuje i stanje objekata koje sam zatekao. Takvo što jedan si gospodarstvenik ne smije dopustiti. Za objekt u Mikleušu ne znam što bih vam rekao. To je strašno! Riječ je o milijunskim vrijednostima... Nekada je tu bilo puno inženjera drvne struke od kojih mi je ostalo svega pet ili šest. Do 93. godine, dakle iza rata, Gaj je poslovao pozitivno, a onda, 94., 95. počinje privatizacija, slabljenje i propadanje Gaja.
Otišli su vam i neki majstori...?
Jedan je dio majstora otišao, dio njih je ostao, no, mislim da će se i ovi što su otišli polako vratiti. Već su me neki nazvali i najavili svoj povratak.
Kakav vam je trenutno program rada?
Cilj nam je pokrenuti procese u svim proizvodnim pogonima. U pogonu proizvodnje furnira u kratkom smo vremenu, za svega par dana, uspjeli dogovoriti poslove do kraja godine. Zatim bismo trebali osposobiti pilane u Slatini i Voćinu. U tom su smjeru već obavljeni razgovori s Hrvatskim šumama i sada rješavamo neke tehničke probleme oko ugovora. Te dvije pilane i neće biti toliko teško pokrenuti. Problematične su tvornice namještaja u tim mjestima. Neophodna je rekonstrukcija kotlovnice i ulaganje u proizvodnju. Pokušavamo pronaći programe kojima bismo maksimalno iskoristili te pogone i ukoliko budu pozitivno riješeni neki dogovori koje smo proveli u ovih desetak dana, mislim da će i oni imati svjetlu budućnost. Ne treba zaboraviti da ono što mogu napraviti djelatnici Gaja, teško može netko drugi. Za to sam dobio i potvrde Euroherca čije je vodstvo bilo jako zadovoljno proizvodima iz ove tvornice.
Kakav je okvirni plan za narednih par mjeseci?
U narednih godinu dana, ukoliko ne dođe do prodaje, treba iskoristiti postojeće kapacitete do maksimuma, zadržati broj djelatnika na ovome nivou, čak i povećati ako bude bilo potrebno. U svakom slučaju želja nam je biti i ostati jedan od najvećih gospodarskih subjekata u gradu Slatini.
Gdje namjeravate prodavati proizvedenu robu?
Gledajte, prilikom preuzimanja objekata i postrojenja zateklo nas je vrlo loše stanje te sve zahtjeva dodatna ulaganja. S obzirom da tvornicu nismo kupili, nego smo ju uzeli u najam, pokušat ćemo manjim reparacijama i tehnološkim servisima održati tehnološki proces. Zbog takvog zatečenog stanja izvozimo jako malo robe što ćemo pokušati povećati. Naša je želja da četrdeset posto ukupne proizvodnje bude namijenjeno izvozu, četrdeset posto za opremanje objekata i dvadeset posto za domaće tržište. Imamo i tvornicu lameliranih nosača u kojoj se također pojavio problem s vodećim kadrom što moramo riješiti jer na tržištu, vjerujem, postoji za to velika potražnja. Samo u ova dva tri dana dobili smo desetak zahtjeva za davanje ponuda. Imamo prijedlog da se pri gradnji športskih dvorana ne koristi metalni nosači, nego lamelirani, naši. Do sada je to bio problem jer ljudi nisu ni znali da ih imamo. Sad se to mijenja. Uz tvornicu furnira, ova posljednja ima najsvjetliju budućnost.
Godinama se, još od vremena pred rat pa i nakon toga, o poslovanju Gaja nije govorilo pozitivno. Čini mi se da ste vi prvi čovjek koji, unatoč problemima, govori o napretku. Kako to objašnjavate?
Mislim da Gaj ima budućnost, ali da li u takvom opsegu ne mogu garantirati. Vjerujem u njegov uspjeh, jer da ne vjerujem ne bih se ni prihvatio ovoga posla. Posao je to koji iziskuje angažman od 24 sata. Dnevno imam po dvadeset sastanaka, nebrojeno telefonskih razgovora i različitih dogovora, zatim obilazak radnika i postrojenja... Nemam čarobni štapić, ali dat ću sve od sebe da ovo poduzeće izvučem iz krize. Vrlo sam realan čovjek, čvrsto stojim na zemlji, ali smatram da imam znanja to napraviti.
U dogovoru za razgovor rekli ste da vam je namjera održati ime Gaja?
Ime koje je Gaj postigao na ovom području, a i šire je brend od neprocjenjive vrijednosti. Trenutno nam neke zakonske regulative ne dozvoljavaju korištenje toga naziva, jer traje stečaj. Cijela se priča odvija u dvije faze. U prvoj, koja je relativno dobro napravljena, je uzimanje u zakup, a druga je kupnja svih tih nekretnina. Već smo obavili razgovore s jednim od najvećih vjerovnika, vlasnici Gajeve imovine, to je Hrvatska poštanska banka. Ako se i ta, druga faza, uspješno riješi, sigurno će doći do promjene trenutnog imena i korištenja naziva GAJ kao brenda. Ipak, valja naglasiti kako ne možemo uspjeti sami, bez pomoći šire društvene zajednice, a pri tome mislim na gradsku i županijsku vlast, Vladu. Vlada, kroz svoje programe, daje 1,3 milijuna kuna pomoći u drvnoj industriji Hrvatske. Nadamo se dijelu toga kolača, jer, upošljavamo četiristotinjak ljudi, a još smo uvijek u nezavidnoj poziciji.
Kako su prošli prvi kontakti s radnicima, kakvi su dojmovi?
Od potpisivanja ugovora 1. kolovoza, bio sam u svim pogonima, predstavio se radnicima i obavio razgovore. Objasnio što se radi, što će se od njih zahtijevati, koje su moje osobne i želje firme. Po mojoj osobnoj procjeni, mislim da sam, kao rukovoditelj, jako dobro prihvaćen i mislim da za sada ljudi u mene imaju povjerenja. To mi daje dodatni poticaj za daljnji rad.