Ljeta prije nisu bila tako topla. Zapravo, bilo je jednako vruće kao i danas. Samo je osjećaj drugačiji. Djelomično je to zbog medija; stalno nas napadaju podacima o frontama, temperaturama, maksimumima. Dramatičnim glasovima pokušavaju prekriti prazni hod u eteru, jakim naslovima prazninu weba ili novinske stranice.
Ipak, osjećaj je donekle stvaran. Posebno u gradu. Jednostavno, sve je više betona. Ne asfalta, crnoga, onoga koji se tali na vrućini i koji je uvijek značio bolju cestu ili pločnik. Ne, nego betona, sivog ili obojenog, lijevanog u ravne ili zakrivljene plohe, u sitne kocke, sve bezlično i odbojno. Grad se mijenja, raste, dodaje se novo – no većinom loše: nelijepo, jeftino i brzo. Beton koji dobro upija i još bolje otpušta toplinu. I širi se neprekidno, posvuda.
Problem je što taj beton napada drveće. I u toj bitki drveće gubi. A s drvećem gubimo i mi. Za početak, gubimo hladovinu, onaj osjećaj da se ipak može disati iako je sparno. Gubimo ugodnu sliku prirode i zelenila. Nestaju poznata nam mjesta, miris lipa, padanje kestenja.
Dovoljno je zastati na pješačkom prijelazu na kružnom toku kod Fine i pogledati lijevo i desno, prema Dori i prema Akvariju. Nekada je ispred Dore bio drvored. I onda je netko odlučio da se treba vidjeti obojena zgrada. Sjajna je ideja da se oda počast Editi Schubert i fasada zgrade dekorira njenim oblicima i bojama. Zgrada izgleda zanimljivo, originalno, dovoljno moderno. Ali zašto je trebalo ubiti drvored, kada bi markantna fasada ionako privlačila pogled? Strah da nije dovoljno vidljivo? Ono što je ostalo od drvoreda žalosno je – nekoliko stabala koja nikada neće narasti, jeftina i pretrpana plastična terasa ispred Dore, drvene klupe u sredini. Otvoren negostoljubiv prostor u kojemu se ne zadržavamo. Lijepi gradski trg nepovratno je devastiran. Na drugoj strani, tamo gdje nisu porušili drveće, trg izgleda puno ugodnije; ljudi zastaju i razgovaraju ili se jednostavno odmaraju na klupama. Dva trga, dva komunalna prostora, jedan dobar, drugi upropašten nepotrebnom sječom. Slična je priča o drveću ispred Doma garde – porušilo se nekoliko stabala i sada se zgrada vidi u svoj ljepoti. Zgrada sama napravljena je korektno, vjerojatno i kvalitetno, ali nije ništa posebno. Tipska građevina, kakvih je bilo puno. Ništa se ne bi izgubilo da je drveće ostalo, cijeli prostor uokolo bio bi ugodniji.
Ova dva primjera pokazuju kako je lako upropastiti neki gradski prostor – nepovratno i nepopravljivo.
Treba imati svijest da se postojeće, ono što je dobro, može i treba sačuvati te eventualno uključiti u nešto novo. U društvu koje se svakih nekoliko desetljeća resetira to nije jednostavno. Nedostatak vremena za kultiviranje vladajuće elite vraća se i ružnoćom prostora. Zagreb i Bandićevo uništavanje urbanog tkiva to jasno pokazuju. Bojim se da će se isto dogoditi i s našim gradskim parkom. Netko će procijeniti da se obnovljena fasada Dvorca ne vidi dobro, a trebala bi se vidjeti – jer je obnovljena i treba pokazati gdje su završili euri – te će zbog toga uništiti prelijepi park. Jer beton je ipak beton, to je moderno, a ne neko drveće, imaš ga koliko hoćeš po Bilogori.
Grad, uostalom, kao da ima problem s osmišljavanjem samog sebe, promišljanjem kako bi trebalo oblikovati njegov centar. To nije nov problem – ni prije se nije znalo kako izgraditi dobar centar grada. Dovoljno je pogledati zgradu Robne, i kada je napravljena bila je ružna, odbojni bunker, a sada izgleda još gore; zatim konglomerat nečega na mjestu Hotela: agresivno, antipatično, novokomponirano; neboderi pak, potpuno nepotrebni i onda i danas, a sada i ruiniranih fasada, djeluju zapušteno. Cijelo središte grada nikada nije suvislo osmišljeno, samo su različite uprave radile i gradile nešto nepovezano, dodavale svoje viđenje novoga.
Sumnjam da će se to promijeniti. Bojim se da će se devastacija centra nastaviti, ovaj put nepovratnim uništavanjem rijetko lijepog urbanog dijela grada – drveća u gradskom parku.
A to se nipošto ne bi trebalo dogoditi.