Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Dražen Bunjevac: Uz Mikeške divane i Susrete, pišem knjigu o 70-tima i 80-tima u kojoj će se mnogi Virov’tičani prepoznati


  Intervju           Sandra Pocrnić Mlakar           02.01.2019.         2588 pogleda
Dražen Bunjevac: Uz Mikeške divane i Susrete, pišem knjigu o 70-tima i 80-tima u kojoj će se mnogi Virov’tičani prepoznati

Prije desetak dana u Dnevnom boravku virovitičkog Crvenog križa održani su jubilarni deseti Mikeški divani, program koji se bavi očuvanjem i promicanjem jedinstvenog mikeškog govora i tradicijskom baštinom te svim ostalim kulturnim znamenitostima Virovitice. Njihov je idejni začetnik, organizator i voditelj Dražen Bunjevac koji potječe iz stare mikeške familije raširene posvuda po gradu pa je stoga Draženu Bunjevcu prvo pitanje - jeste li vi Bunjevac ili Mikeš?

- Pitanje je zgodno sročeno pa odgovaram da ovo prvo određuje rod a ovo drugo porod ali u biti jedno i drugo sam podjednako jer se povijesno, rodoslovno i životno nadovezuje jedno na drugo. Nitko nije negdje pao s Marsa i svi smo odnekuda došli. E sad što je meni prezime istovrsno kao i rod to je nešto slično kao i s prezimenima Horvat ili Bošnjak. Bunjevci su dokazano u Virovitici od prvog popisa stanovništva nakon oslobođenja od Osmanlija gdje su upisani Andrija i Mihovil i to je to.

Kako ste došli na ideju o Mikeškim divanima, koja vam je bila nit vodilja i tko vam je pripomogao oko realizacije?

- Sve je došlo jednoga lijepoga dana kada sam landrao po gradu gledajući sve te stare kuće po ul'cama kak' polako nestaju i ruše se gubeći bitku pred nemilosrdnom urbanizacijom koja poništava tradiciju i identitet nekog prostora. U ovom slučaju našega grada koji polako nestaje iz sjećanja u onom obliku kakvim ga pamtimo, s kojim smo živjeli i danas živimo. Obzirom da se protiv takvog stanja, ''vjetrenjača'' i strojeva ne može, pala mi je na pamet ideja sačuvati ono što se može a u ovom ludom vremenu jezik je taj kojega ti nitko ne može oduzeti niti zabetonirati, otuđiti ili poništiti i to mi je bila nit vodilja. Sačuvati barem taj naš jedinstveni govor koji također polako nestaje sa ulica. Prvi koji mi je pomogao i dao podršku bio je tadašnji predsjednik virovitičkog Ogranka Matice hrvatske, Ivan Zelenbrz, koji me je inače već u knjižnici zapazio da posuđujem i zanimam se za sve gradsko i zavičajno.

Prvi Mikeški divani su održani za Dan grada 14. kolovoza 2013. godine. Tko je sve sudjelovao na njima i kako su tada bili prihvaćeni. Je li bilo sve onako kako ste tada u tim počecima zamislili?

- Da. Ove godine smo proslavili pet godina kada sam s tom mikeškom idejom pridobio i okupio oko sebe za to prave ljude. Prvi kojemu sam se obratio bio je naš Mikeš kojega sam svake ned'lje sluš'o na radiju Virovitici, glumac virovitičkog kazališta Mijo Pavelko. Njemu sam donio dvadesetak stranica mikeških riječi kojima sam mu pokušao objasniti da će se Divani upravo njima baviti i da ih treba sačuvati i promovorati a moći ćemo ih i od nazočnih pohoditelja prikupljati. Nakon pristanka odmah sam se uhvatio izgleda plakata kojim ću program promovirati i onda sam shvatio da bez slika stare Virovitice bi to bilo nemoguće pa mi je na pamet pala kustosica kulturno-povijesne zbirke Dubravka Sabolić. Njoj sam predočio da ću u programu imati temu iz prošlosti Virovitice koju će ona uređivati i čitati i da ćemo animirati građane da sve što imaju pisano, fotografirano ili slikano da nam donesu na uvid što joj se svidjelo. S Dragom Celićem Crnim, starim amaterskim fotografom virov'tičkih događaja i gradskih sokaka sam ugovorio izložbu i za kraj mi je trebao neki ''kapitalac'' koji će pobuditi još veće zanimanje. Na Mijin prijedlog sam upoznao Damira Svobodu iz virov'tičkog Dalja, poznatog našeg novinara, publicista, jezikoslovca i također skupljača mikeškog jezičnog blaga i stvar je bila učas dogovorena i Divani su zahvaljujući tadašnjem upravitelju Gradskog društva Crvenog križa Marijanu Teskeri koji nam je ponudio svoj prostor i Divani su krenuli u službenom programu Rokova. Odaziv je bio odličan i toliko emotivan da su se neki posjetitelji, vidjevši sliku svojega najranijeg djetinjstva koju je baš Damir pokazao a koju nisu u svojem albumu posjedovali a niti u sjećanju uopće memorirali gotovo rasplakali. Rođakinja Nada Petrovčeva je donijela finog vina i bilo je više nego što sam očekivao.

U tih pet godina kako ste uspjeli programski biti zanimljivi? Jeste li imali goste i tko je sve sudjelovao u radu? Tko sve danas čini Mikeške divane?

- Za svake Divane sam unaprijed imao povod i prema tome temu. Na drugima smo se bavili našim mikeškim ''špicnamenom'' i to je bilo jako zanimljivo i veselo. Treći su bili pod nazivom ''Tebi grade'' povodom 780 godina prvog spomena grada pa onda sliedeći u duhu Velikog tjedna i običajima oko Uskrsa. U programu koji je sadržavao pisanu priču na mikeškom i govorni dio bile su obrađene berbe, gradske trantike, prvomajske proslave, svinjokolja i ostali mikeški običaji kao i ''Mikeški jestvenik'' a ovim zadnjim, desetim Divanima, smo se bavili spomendanima i imendanima od ''Svete Lucije'' do ''Tri kralja''. Zanimljiva je činjenica da smo sa svakim Divanima dobili po jednog novog člana a i u publici i dandanas se uvijek netko novi nađe. Osim već nabrojanih, našu veselu druž'nu čine Natalija Vidak sa svojim pismama na mikeškom, Paola Cenger koja ih lipo čita, Izabela Babić profesorica hrvatskog jezika i fonetike koja nam sve to lijepo objašnjava. Tu ne mogu zaboraviti najvažnijeg člana kada je mikeški govor u pitanju a to je, Đuro Černi Dodo koji nam je bio najzahvalniji sugovornik ali ga na žalost nema više među nama. Kao specijalni gosti u programu su sudjelovali Ljubica Mihaljević povodom predstavljanja ''Mikeškog jestvenika'' i Goran Gazdek kada smo Divane posvetili također preminulom Damiru Svobodi koji je pričao o našem Coki ili po osječki Dambi, svojem prvom novinarskom mentoru. Sudeći po igrokazu kojeg je 13. prosinca prikazala kao ''Baba Luca'' koja se po selu šmuca sa valjankom, svićom, lopatkom i žarom, Bernarda Idžojtić, je već primljena u naše članstvo za slijedeću sličnu priredbu.

U međuvremenu ili paralelno s Mikeškim divanima objavili ste knjigu pod nazivom ''Ul'cama i mostovima sjećanja, tragovima zavičaja koju ste pisali obilazeći grad. Priča se da je knjiga nastala u nekoliko faza i da su uz njezino nastajanje nastale mnoge anegdote. Možete li navesti neku od njih?

- Najljepše je kada nešto ne radiš sam već u tome se nađe više ljudi koji imaju jednak' poriv i senzibilitet i to onda urodi plodom. Tako je bilo i s tom knjigom koja je nastala, opet zahvaljujući profesoru Ivanu Zelenbrzu koji mi je ponudio suradnju, koju i danas mnogima koje prepozna nudi, da napišem nešto za naš kultni kulturni časopis Matice hrvatske ''Zavičaj'' pa sam se odlučio za putopis na tragu onog kako sam počeo i s mikeškim divanima gdje se treba očuvati taj naš govor. U putopisu sam pak radio na tome da zabilježim sve te ljude koje smo znali i s kojima smo komunicirali kao i toponime i mjesta naših susreta. Dućana, birtija, obrtničkih radnji i svega toga što polako nestaje zajedno sa njima iz naših života uspoređujući s današnjim vremenom koje za gotovo ništa više nema empatije niti razumijevanja. Prvi gotovi ''Ođenički hodopis'', ispisan na pet stranica, sin mi je nepažnjom izbrisao iz kompjutera bacivši me u očaj iz kojega me je podignuo gotovo istovrsni događaj s našim virovitičkim bendom ''Vatra'', koji inače vrlo rado slušam i cijenim, kada im se u studiju također nepažnjom izbrisao drugi album ''Anđeo s greškom'' kojega su morali ponovo snimati pa sam i ja odlučio u stilu, kad mogu oni - mogu i ja. Sve ispočetka nanovo pre'odavo sam iste staze, ali to je sve tako nadiralo da se onih pet stranica vrlo brzo pretvorilo u pedesetak, a kasnije i u stotinjak koje su predočene u knjizi. I s knjigom, kao i s Divanima, htio sam ponuditi nešto novo, čega dosad nije bilo u našoj književnoj i zavičajnoj ponudi, pa sam predložio Nataliji Vidak da napiše pjesme o gradu na mikeškom a potom sam se sjetio Olivera Bešića da to fotografski uokviri pa je tako nastala ta lipa knjiga u kojoj od svih knjiga najviše naše Virov'tice ima na pravi domaći, mikeški i autorski način.

Što vas je potaknulo da počnete bilježiti povijest grada? Koji su vaši uzori i kod kojih ste pisaca pronalazili takvu ljubav prema zavičaju i potrebu da se zaustavi vrijeme koje prolazi?

- Potaknulo me je ono nešto iskonsko kao starosjedioca koji svaki dan prehodava, živi i promatra svoj grad a ne voza se automobilom samo prolazeći kroz njega. Osim toga mi nemamo štiva pisanog doslovno iz prve ruke, ulicu po ulicu, kuću po kuću, most po most, bilježeći šorove i livade plus osobe koje su nama, malima i nepoznatima bile tako važne. Dragocjene u svakom smislu. Onom životnom i izričajnom, kulturološkom. Imamo dokumentarističkih knjiga i tomova koji su previše nalik jedni drugima i samo se, od prigode do prigode štancaju sa uvijek istim likovima, te nekoliko knjiga i stranica poznatih autora. Padaju mi na pamet Glumac, Majdak, Nikolić koji spominju Viroviticu, neke likove i njene toponime, ali ovako kao u toj našoj knjizi ne. Pa kad vidite te fotografije i osjetite stihove... Vrijeme se ne može zaustaviti ali mi se trebamo ponekad okrenuti, usporiti užurbane mozgove i zahvaliti svim tim ljudima bez kojih ne bi nas a niti ovoga grada bilo, što danas mnogi zaboravljaju. Uzori su mi naši domaći autori, duh Fra Ma Fu-a je posvuda prisutan.

Nakladnik vaše knjige je bio Milkešland koji vodi Mijo Pavelko. Kako je došlo do vaše suradnje?

Imali smo samo pravog domaćeg, mikeškog izdavača i na tome mu hvala. To nam je bila legitimacija. Pored promocija u gradu gostovali smo u Strukovnoj školi za ''Dane materinjeg jezika'' a zahvaljujući našoj glavnoj urednici i lektorici Izabeli Babić koja je po Hodopisnom predlošku 16.-tog poglavlja za ''Lidrano'' napravila predstavu pod imenom ''Ođen'ca'' što nas izrazito čini ponosnima. I kako se ono kaže...''nema ništa bez žena''. U našem slučaju je to tako i zato nam je drago.

Knjigu ste predstavili u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu. Jeste li je negdje drugdje predstavljali i na kakve ste reakcije nailazili?

S knjigom koja se strogo bavi Virov'ticom po procjeni izdavača nismo išli van grada osim vama u Zavičajno društvo jer je drugdje predstavljati ne bi imalo smisla, osim ako ne bi bilo dovoljno zainteresiranih Virovitičana ili zaljubljenika u zavičajno štivo, ali mi to ne znamo. Možda će drugi put s nekim drugim uratkom biti prilika.

Nakon ''Ul'cama i mostovima...'' pišete li nešto novoga na tragu vašeg mikeštva? Kakvi su zajednički planovi?

Kad te pisanje jednom zaokupi, ne pušta te već ti se ideje i rečenice same od sebe stvaraju kao da se o nekoj tvornici radi, samo što nemaš svoj pogon ili ured već samo blokić, mobitel ili kompjuter. Godinu dana radim intenzivno na knjizi koja opisuje vrijeme odrastanja u sedamdesetima zaključno sa osamdesetim godinama sve do Domovinskog rata. U njoj su samo uvodi u priče na mikeškom jer je taj naš mikeški težak za pisanje, a pogotovo za lektore i izdavače kojima zadaje muke kako to sve posložiti na odgovarajući način a da se ne izgubi ta posebnost izričaja. U tim pričama ima svega; od prvih doživljaja tog mikeštva u ta socijalistička vremena; od prvog odlaska u crkvu i ostalih doživljaja do ''ratova'' za Bajer; od prvih izleta sa beciklnom preko Milanovca i Taborišta do prvih ljubavi, fantova i rođendana; prvih čaga po kućama do državnih proslava i koncerata u ''Omladincu'' i ''Virginija rock festivala'' tamo na Borcu, današnjoj Vegeški. Od listanja prvih virovitičkih novina do gutanja ''Džuboksa'', ''Pop rocka'' i pokušaja shvaćanja Poleta. Ima i pravih radničkih epizoda u ''DIP-u'', ''Ciglani'' i ''Viržiniji'' kao i opisa kupanja i šopinga u Barcsu. Čak ima i jedna afera koja je zamalo postala politički slučaj broj jedan. Riječ je o dvadesetak priča koje će svaki Virov'tičan odmah prepoznati i u njima se nekako naći. S izdavačem nisam još o tome razgovarao, ali kakav bih ja to Mikeš bio kada mi Mikešland ne bi bio prvi na pameti.

Osim Mikeških divana, kao potpredsjednik Virovitičkog ogranka Matice hrvatske pokrenuli ste i vodite ''Susrete u Matici'' na kojima su gosti bili Jasna Berger i Robert Roklicer. Kako je došlo do Susreta u Matici?

- Da, bila mi je to lijepa ideja koju sam pokrenuo prošle godine da pokušam za kraj obogatiti naš Matičin kulturni sadržaj u jubilarnoj 175. godišnjici Matice hrvatske kojoj smo htjeli dati svoj jači doprinos. Usprkos velikom veselju i podršci, Susreti su stali jer sam morao uglavnom sve odrađivati sam a onda neke ključne stvari izostanu tako da... možda nastavim nanovo. U programu sam predstavljao osobe koje su po mojemu sudu važne na kulturnom planu za ovaj grad kako bismo što bolje upoznali njihov život i rad.

Kako je to bilo s Robertom Roklicerom ''divaniti''? Kakav je dojam ostavio i otkud baš on na tim drugim Susretima?

- Robi je bio zvjezdana pojava na ovim našim virovitičkim nebom koja je meteorski prošla kroz naše živote ostavljajući trag kojim je pokazao svakom pojedincu i zajednici kako se treba ponašati i ophoditi s onima koji imaju potrebu za pisanom riječju, druženjem i toplim, prijateljskim razgovorom u kojemu se ne drži figa u džepu. Kada je došao u naš mali grad, Roklicer se prvi mnogima javio ali neki ga nisu prepoznali dok nije sve pokrenuo ili tek kada nas je napustio, što je zapravo žalosno i mrlja na svakome od tih ''veličina''. Da je svima želio dobro i da je isto tako radio, najočitiji je primjer ova priča sa Zlatkom Erjavcem Erom kojega možda nikada ne bi otkrili da nije bilo ''Virovitičkih umjetničkih večeri''. Najveća životna i stvaralačka vrijednost mi je ta što sam mogao biti sugovornik jednom takvom autoru i čovjeku kakav je bio Robi. O tome sam i u dva navrata pisao i drago mi je da se sada održavaju ''Roklicerove umjetničke večeri'' koje podržavam i svatko normalan bi trebao pripomoći da se to sačuva, koji drži do kulture i raznovrsnosti kulturne ponude ovoga grada i njegovih pjesnika i pisaca pa makar bili tamo na Koloni...

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Intervju



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: