Prisežem! Čuli smo, zadnjih nekoliko godina, od tridesetak časnih spodoba koji su tim činom postali važni ljudi ove države u svojim resorima. Nekoliko sekundi kasnije ti domoljubi počeli su kovati planove kako i na koju način ukrasti, prevariti, opljačkati svoju vlasitu domovinu (čitaj građane), pa i Europu, a sve po zakonu. S rukom na srcu činili su to temeljito, javno i bezobrazno. Naravno zakonito.
Domljublje NIJE mahanje zastavama, urlanje Hrvacka, Hrvacka, pokazivanje prstom na druge i drugačije, mržnja prema svima koji nisu iz našeg čopora, pjevanje domoljubnih pjesama, isticanje nacionalnosti itd. Nacionalizam, rasizam i šovinizam, kao što je nedavno netko rekao, je utočište u kojmu se skrivaju Hulje. Domoljublje nije ni bacanje smeća u skrivene šumarke, ili kroz prozor automobila, neplaćanje poreza, zataškavanje nečasnih radnji, pokušaja krađe drva, kamena i ostalih bogatstava ove države. Domoljublje, također NIJE držanje ruke na srcu, javno i često isticanje vlastitih zasluga za ovo ili ono. Ovako bi mogli nabrajati cijeli dan i ne bi bilo kraja.
Takvi će, često, govoriti o svojim zaslugama u stvaranju države, pa će si umisliti i da su vlasnici naših života. Najčešće i najglasniji su ljudi iz šume, a takvi su nakon rata isplivali na površinu, primitivni, nepismeni, sirovi i skromnih inelektualnih dosega. Oni su spremni određivati što je ispravno i kako bi što trebalo. Određivali bi i tko je važniji a tko manje važan, a sami ne znaju sklopiti jednu suvislu rečenicu, ali kao vjerni poslušnici sistema, naravno bez vlastitoga stava, i samim tim zaslužuju svoje visoko mjesto u društvu. Kada netko ispred sebe trubi o domoljublju, to je jasan znak da je taj hulja, a znamo što sigurno nije, nije domoljub. Domoljublje se osjeća ili ne osjeća i to je uvijek intimno. Ne može ga nitko propisivati ili nametati.
Domoljublje mora, prvenstveno, biti samozatajno. To znači da za to nitko, osim vas samih, ne zna. Ono se živi poštenjem, plaćanjem svojih računa na vrijeme, sustavnom brigom za okoliš, u kojem namjeravamo živjeti i mi i naša djeca, svojim uljuđenim ponašanjem, kulturom, bezuvjetnim prihvaćanjem drugih i drukčijih. Življenjem svoje slobode koja je ograničena slobodama drugih. Upornim razvrsavanjem otpada, kupljenjem izmeta svoga kućnog ljubimca na javnim površinama i upozoravanjem drugih na takve propuste. Sve je to istinska ljubav i pažnja prema domovini. Obzirom da demokracija ima jednu veliku manu, a ta je da glas dvije budale vrijedi više od jednog pametnog ne postoji matematička mogučnost da nas vode pametni. Oni prvi su naročito opasni za društvo i ujedno najglasniji domoljubi. Za to je naš cilj prvenstveno šklovanje i učenje ljudi znanju, vještinama, radu i stvaranju. Na taj način ćemo postići napredak i osloboditi se kmetskog mentaliteta koji nas uporno vraća u srednji vijek. Kada to postignemo domoljublje više neće biti potrebno.
I na kraju treba zaključiti. Zastava je samo komad šarenog platna i ništa više, himna je skup riječi i tonova sve bez dubljeg značenja.