VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke
  Tibor Žukina           20.06.2015.
Dogovor sa đavlom

Otuđeni um
SF roman u nastavcima
III. poglavlje: Dogov s đavlom

Iznad harmoničnog mravinjaka gotovo neuništivih ljudi gdje je prljava i bučna tehnologija u posljednjem trenu bila zamijenjena onom čistom i tihom neprestano je prolijetao roj prostranih letjelica koje je ingeniozni sustav raspoređivao u desetke traka toliko skladno i vješto da do nesreća gotovo nikad nije ni dolazilo, a sav ogromni nebeski prostor grada bio je savršeno dobro iskorišten. Guste struje običnih i anonimnih ljudi koji su svakodnevno nekamo jurili kako bi se izborili za svoje mjesto u svijetu zauzimale su tek dio tog zapanjujućeg prostranstva. Viši i teže pristupačni dijelovi bili su strogo zabranjeni za običan puk, a inteligentni umovi usađeni u svako od civilnih vozila jednostavno nisu dopuštali uzdizanje iznad njihove stroge granice jer ondje su jurile neumoljive sigurnosne i spasiteljske službe čiji je posao bio uistinu neodgodiv i privilegije bezobrazno velike.

Doimali su se poput rijetkih izabranika koji tek ponekad i ponegdje lete iznad bezlične mase pozvani da izvrše svoju časnu dužnost, služeći kao pomoć onima u nevolji i predstavljajući dugu ruku sveznajućeg zakona od kojeg se niti jedna informacija nije mogla sakriti i kojem se ni na koji način nije moglo pobjeći. No nekoliko kilometara iznad sve te nepredvidljive raznolikosti, još dalje od gustih oblaka koji su zaklanjali pogled na zastrašujuće kolosalne i nezgrapne pročišćivaće zraka u visokoj atmosferi nalazila se tajanstvena zgrada za koju je malo tko znao naimijenjena onima teško unesrećenima čiji je život bio uistinu ugrožen, a rekonstrukcija stradalih dijelova njihovog tijela bila je previše izazovna ili za njih preskupa.

Njen nekoliko stotina metara dugi trup bio je sastavljen od neraskidivo spojenog umjetnog materijala toliko snažnog da ga niti eksplozija nuklearne bombe ne bi mogla ozbiljnije oštetiti te je izvana izgledao poput luksuznog hotela na rubu svemira kojeg je bila velika povlastica posjetiti, rezerviranog isključivo za one sretnike što su ga odabrali kao svoje mjesto odmora. Ipak, stvarnost je bila potpuno drugačija jer svi njegovi žitelji bili su prisiljeni odreći se života na tlu i platiti znatnu količinu novca kako bi si pružili priliku za oporavak i novi početak života koji je iznenada bio gotovo prekinut. Prevareni je Herman lebdio u mlakom zraku protkanom umirujućom ljubičastom svjetlošću previjajući se u paklenom polusvjesnom stanju transa u koje ga je prije nekoliko sati bacio sedativ beskrupuloznog liječnika. Tek se bio probudio iz štetnog dvodnevnoga sna od kojeg su njegove moždane stanice polako počele umirati i njegov je živčani sustav već bio omamljen novom opojnom dozom zbog koje se nije mogao odmah probuditi nego je mučno i polako isplivavao prema svjesnom stanju kako bi se sva njegova osjetila polako privikla na budnost.

Čim je otvorio oči kroz misli su mu odmah proletjeli svi nedavni događaji poput ubrzanog filma i znao je da ondje boravi iz posve skrivenih i podmuklih razloga pod opravdanjem nužnog liječenja nakon vrlo teške nezgode. U slomljenim kostima nije osjećao nikakvu bol jer njegovi su se navodni spasitelji pobrinuli da niti u jednom trenutku ne pati, no osjećao se poput pokvarenog robota bez osjeta što nije u stanju napraviti niti jedan korak i potpuno je prepušten onima koji će ga popraviti te ponovno omogućiti sve njegove normalne funkcije. Njegova je soba bila tek jedna od nekoliko desetaka njih raspoređenih na dvije strane sablasno dugog hodnika u čijoj se dubini svaki pogled mogao utopiti. Na tren mu se učini kao da se nepomično svjetlo iznenada počelo vrtjeti poput znatiželjnog i drskog špijunskog oka, a nakon što je čitav strop iznad njega blago zatreperio, iz njega poteku intenzivne šarene zrak te je pored njegovog ukočenog tijela iznikao hologram onih koji su iz izolacije otmjene liječničke sobe pomno pratili svaki njegov pokret i osluškivali svaki njegov uzdisaj.

-Očekivao sam da ćeš se uskoro probuditi. Možda ti se ne čini da je tvoje stanje ozbiljno, ali kao nepogrešivi autoritet svoje struke inzistiram da ostaneš ovdje barem tjedan dana. Vjeruj mi da ti treba odmor.- uglađeni i monotoni Eugenov glas bio je posljednje što je Herman želio čuti, osjećajući u njemu zlobu koja je isijavala iz usiljenog brižnog tona.

-Što se mi to učinili! Odmah popravite moje kosti i vratite me na posao u roku od dva dana! Ne želim dobiti otkaz zbog vaše ludosti!- prvo što mu je palo napamet nakon jezovite spoznaje o njegovu dugom ostanku bila je prijetnja nestrpljivog i ucjenjivačkog šefa koji je ne prihvaćajući nikakva opravdanja očekivao njegov skori povratak.

-Ovo je sve za tvoje dobro. Troškovi smještaja u luksuznoj bolnici već su unaprijed plaćeni, a ako ne budeš stvarao nepotrebne probleme, naći ćemo ti posao o kojem si dosad mogao samo sanjati! – smirujući ga i mameći gotovo bajkovitim ponudama poput lakovjernog djeteta, oglasio se jedan od otmjene gospode u crnih odijelima koji su ukipljeni stajali pored Eugena izazivajući u Hermanu još žešću sumnju i strah.

-Želim detaljno objašnjenje svoga stanja! Nimalo vam ne vjerujem i želim vidjeti ostale pacijente ove bolnice kako bih znao da sve nije samo varka!- polako se staloživši i pristavši na suradnju, Herman je iz drskog nevjernika iznenada prerastao u racionalnog i znatiželjnog agnostika. Jasni i oštri hologrami koji su lebjeli iznad njega poput čvrstih, ali ipak neopipljivih predmeta u sekundi su se ugasili, a oko njega se počeo stvarati živopisni i vrlo uvjerljivi virtualni svijet, svjedočeći o strahotama koji se počivale u toj dalekoj i teško dostupnoj zgradi u tišini i izolaciji iznad dinamične vreve grada. Ugledavši glomaznu građevinu ispunjenu mnoštvom posve jednakih prostorija shvatio je da se nalazi u ustanovi o kojoj je posljednjih godina s nevjericom slušao samo u tragičnim pričama, nadajući se da se nikad neće naći ni u kakvom doticaju s njome. Sada se ipak to dogodilo i suočavanje s istinom je bilo neizbježno, a njegove su oči bile sve mirnije, zjenice sve šire i pogled sve prestravljeniji dok su u blizini polako stizali jezoviti prizori teških pacijenata čije liječenje neće biti tek rutinska mehanička operacija gotovo za samo nekoliko sati. Ugledao je lik paraliziranog ležećeg čovjeka čiji je mozak stajao posve ogoljen dok je njegovu nekadašnu glavu okruživala tamna kozmička energija polako izjedajući lubanju koji su predani liječnici uporno pokušavali rekonstruirati. Bio je napadnut okrutnim oružjem koje oko moždanoga tkiva stvara razorne izboje štiteći ga od isušivanja i daljnjeg propadanja, ali istovremeno izjedajući njegov oklop.

-Ovog pacijenta možemo izliječiti jedino tako da uklonimo njegov mozak, no tada će se njegov život naglo ugasiti pa ćemo ga morati cijelog rekonstruirati. Zato ga pokušavamo održati život kako bismo mogli rekosntruirati samo njegovu lubanju. Ovo bi oružje trebalo prestati sa svojim djelovanjem nakon dva tjedna.- dok je njegov glas u pozadini odzvanjao, Eugen se s ovim stravičnim okolnostima nosio kao s normalnim poslovnim izazovima kakvi su ponekad sasvim očekivani u životu. Čim je prva sablast nestala, dok je Herman još pokušavao shvatiti što je zapravo vidio i oporaviti se od intenzivnog šoka, pred njime nastane projekcija ozračenog jadnika čije je meso bilo ogoljeno do kosti. U njemu su i dalje radili svi vitalni organi hranjeni umjetnom krvlju što ih je oplahivala lebdeći zrakom i prelijevajući se u njemu kao kroz nevidljive, savršeno precizno sačinjene tunele. Ogoljela čeljust ispunjena savršeno bijelim i uredno posloženim zubima koji su umjesto korijenom bili u nju usađeni neraskidivim titanskim vijcima povremeno se pomicala dok su iz nje izlazili nerazgovjetni zvukovi slični ljudskom govoru.

-Prevođenje njegovog neartikuliranog glasa za tebe trenutno nije dostupno, no on ti upravo pokušava ispričati kako se zatekao u svemirskoj stanici kad je blizu nje ekspodirala jedna od drevnih nuklearnih bombi koje su ljudi odlučili zauvijek odbaciti u svemir. Bio je potpuno zaštićen i od vrućine i od siline udara, no čim je samouvjereno izišao iz stanice kako bi provjerio odakle dolazi taj gromoglasni prasak, odmah je bio snažno ozračen unatoč odijelu koje je nosio. Njegova je situacija vrlo teška i morat ćemo ga iznova rekonstruirati jer ta bi radijacija mogla trajati godinama. To ćemo i učiniti čim mu Središnja Banka Sustava odobri kredit za sve troškove liječenja.- objašnjenja puna bespotrebnih detalja koja je dobivao za njega su postajala teško shvatljiva i suviše naporna, a suvisle su se riječi pretvarale u nejasnu buku dok ga je opsjedala sve jača vrtoglavica, a pred očima mu se već mutilo.

-Moje su ozljede bezazlene u usporedbi s njihovima. Jako žalim te jadne ljude i nadam se da će biti brzo vraćeni u život.- reče ganuti Herman jedva susprežući suze.- Ako se ovjde nostie s takvim problemima zašto ste onda mene poslali tu!?- iz melankolije u njemu ubrzo nikne gnjev.

-Ne možemo vam reći zašto smo vas ovdje doveli. Radi se o principima moje struke koji su za vas vrlo teško razumljivi.-zbunjeni Eugen nije niti sam uspio spoznati opravdanost ovih radikalnih metoda liječenja, no racionalni ga je strah i dalje tjerao da govori neistine kako su mu to diktirali samozvani čuvari Spasiteljske Službe Sustava. Unatoč svojoj vrlo dobroj namjeri nije uspio olakšati Hermanove tlapnje, a oštri pogledi hladnih i antipatičnih ljudi koji su stajali pored njega naveli su ga da objašnjenja učini što škrtijima i prestane govoriti prije nego štićenik njegove bolnice išta posumnja.

-Ovoga puta ću povjerovati vašim bijednim opravdanjima i pretvarati se da je sve što ste mi rekli uistinu točno iako mi se taj scenarij čini manje moguć. No ako me ovdje zadržite predugo i ako zbog vas izgubim svoj dragocjeni posao, kunem vam se da ćete platiti. Naći ću način da vam se osvetim za sve!- govoreći prijetećim, neuljudnim tonom glasa u kojem se osjećala snažna napetost i tjeskoba, navodno teški pacijent ponovno se pokušavao izmigoljiti iz položaja u kojem se zatekao, no budući da su njegove kosti i dalje bile slomljene shvati da neće daleko stići, a visina na kojoj je njegovo ranjeno tijelo lebdjelo bila je prilično velika, potičući u njemu bojazan da će se opet strmoglaviti na tvrdi sivi pod i još gore stradati. Razdiran između etičnog liječničkog autoriteta i pokornosti prema moćnijim silama, Eugen shvati da Hermanovo ponašanje polako izmiče kontroli te nevoljko pritisne sitni zlatni gumb na svome nesalomljivom prozirnom stolu nakon čega se svi hologramski prikazi naglo zamrzu, a soba ponovno uroni u sablasnu i samotnu tišinu. Dok su mu se napeti udovi polako opuštali i lijekovi protiv bolova prestajali djelovati, u očima frustriranog i bespomoćnog Hermana koji unatoč svim tvrdoglavim nastojanjima jednostavno nije mogao izbjeći svoju sudbinu počele su se skupljati krupne i hladne suze očaja, a kad je bezvoljno pognuo glavu i zaklopio svoje vjeđe, osjeti prodorni i neugodni miris plina koji ga natjera da čvrsto zaspi u svega nekoliko sekundi. Već sutradan su Hermanove kosti bile brižno i precizno obnovljene do najsitnije čestice te je svaka najmanja pukotina u njima postala dijelom nepostojeće prošlosti, bez ijednog vijka koji ih bi ih držao zajedno. Za tadašnju naprednu medicinu polomljene i zdrobljene kosti nisu bile ništa izazovnije od obične plitke rane pa je bilo uistinu suludo da Herman ostane ondje još dulje od dva-tri dana, no svejedno je i dalje vegetirao u stanju rezignacije pomirivši se s činjenicom da za njega ne postoji način spuštanja na tlo sve dok mu to ne omogući dobra volja onih koji su ga kontrolirali. Ta ogromna i veličanstvena građevina gdje se nalazio kao začarana je letjela na epskim visinama kao da je imala neko vlastito bezvremensko stanje neovisno o vanjskome svijetu.

Zbog krajnje sofisticirane vakumske izolacije u njoj je vladao zaluđujuči muk ravan tišini usred puste osamljene divljine, no ipak su gotovo svi njeni dijelovi besprekidno bili osvijetljeni slabom ljubičastom svijetlošću koja je unatoč svome početnom smirijućem učinku s vremenom postajala iritantna, stvarajući privid beskrajnoga dana što nikad nije završavao. Dok su monotoni sati sve brže i brže odmicali neizvjesnošću mučen Herman sve je nestrpljivije iščekivao trekutak kad će ga nemilosrdni šef jednom zauvijek odbaciti i kad će nakon godina silnog truda odjednom ostati bez svega. Mobitel koji je poput svih svojih suvremenika uvijek držao uza se u uskome džepu kako bi danonoćno bio spreman na potencijalno bitne pozive bio mu je odavno oduzet kao robu, ali je svejedno bio siguran da će ga netko od podlih spletkaroša ubrzo obavijestiti o prestanku radnog odnosa i natjerati ga da prihvati posao zbog kojeg će se vrlo brzo morati odreći svih svojih principa. Njegova je svijest već bila potpuno netaknuta i svježa, a mozak oštećen intenzivnim elektromagnetskim valovima gotovo se u potpunosti oporavio pa je osjećajući se potpuno zdravo i poletno Herman već satima bjesomućno šetao sobom znajući da se vrlo brzo mora dogoditi nešto prijelomno. Usred jednog bezvremenskog trenutka teška su se vrata iznenada otvorila i pred njime se ukaže nekoliko robusnih muškaraca u hrapavim i nepoderivim crnim jaknama od savršene imitacije kože i osvrnuvši se potreseno oko sebe Herman shvati da nema kuda pobjeći i da se slijed dogođaja kojeg je od početka pun jeze zamišljao sada konačno ostvario.

-Znamo da si već odavno ozdravio. Sada moraš poći s nama!- jedan od njih prodorno ga pogleda otklonivši tanke sunčane naočale sa svojih mutnih crnih očiju.

-Ne mogu poći s vama. Čeka me programerski projekt kojeg radim za Demografski zavod Sustava. Svojoj sam tvrtki sada najpotrebniji.- hineći istinsku brigu za vlastitu organizaciju koju je duboko u svome srcu prezirao, jedino čega se Herman bojao bila je neimaština i pad u niži sloj na kojeg bi se vrlo teško privikao.

-Znam ti je stalo do posla, ali s time je sada završeno. Dobio si poruku od šefa koji te više nikad ne želi vidjeti. Posljednja plaća koja ti je isplaćena misteriozno je nestala s tvoga računa i ubrzo nećeš imati sredstava niti za platiti zrak.- kao da je uživao u Hermanovoj patnji, na njegovom se licu pojavi široki podli smiješak otkrivajući čvrste i tvrde zube od skupocjenih dijamanata.- No sada se ne moraš brinuti za to jer imamo rješenje za tebe. U svijetu se ubrzo trebaju dogoditi korjenite promjene i ti ćeš imati vrlo važnu ulogu u njima. Tvoje nam je znanje potrebno i zato te molimo da surađuješ.

-Što se još može prijelomno promijeniti u svijetu? Došli smo do kraja vremena i možemo samo nazadovati. Kontrola populacije je postala radikalna, a razdioba bogatstva krajnje nepravedna. Već desetak godina to se stanje ne mijenja zato što jednostavno ne može ići na gore! Kakvu ste mi to prijevaru pripremili?Jasno se vidi da ste zločinci i da nemate časne namjere!- zračeći ljutnjom i mržnjom neustrašivi se Herman unese u lice sugovornicima koje je snažno prezirao, izazivajući ih kao da nema što izgubiti.

-Molim te da se smiriš jer imamo za tebe jako dobru ponudu. Nisi li kao svi programeri oduvijek sanjao raditi u elitnom poduzeću ispod oceanskog dana skrivenom od monotonog i dosadnog svijeta. Zamisli da možeš odsjesti u luksuznom hotelu na mjesecu ili se odvažiti na rastrošno putovanje na Mars. To ćeš sve moći napraviti je pripadat ćeš višem sloju.- svojim hipnotičkim riječima proračunati je poslanik prvi puta nakon puno dana izmamio smiješak na Hermanovom licu, no zastrašujući trnci nepovjerenja koji su ga ubrzo preplavili potaknu ga da se nastavi odupirati.

-Koliko god mi ova vaša ponuda zvučala primamljivo, osjećam da spremate nešto jako podlo i vrlo ozbiljnih razmjera, a ja u tome ne želim sudjelovati.- dok su se u njemu hrvali želja za trenutnim boljitkom i strah od dalekosežnih posljedica, u Hermanovom se glasu osjećala neodlučnost dok se njegov moral polako gasio, a savjest polako otupjela.

-Odustajanje više nije tvoja opcija. Da li uistnu želiš da drugi plaćaju tvoj zrak!? Želiš li radije biti kažnjen stanjem dugoročne hibernacije zbog neovlaštenog korištenja kisika nakon dok se tvoji dugovi nagomilaju ili bi već od sutra želio raditi za mjesečnu plaću od sto tisuća Esencija na projektu koji će donijeti nevjerojatni boljitak svim građanima sustava.- ove posljednje riječi nemoralnog kapitaliste koji je iznenada počeo zračiti lažnom, ali zadivljujuće uvjerljivom ljubaznošću bile se dovoljne da uguše sav Hermanov gnijev i svedu ga na podnošljivu razinu racionalne znatiželje.

- Godinu ćeš dana raditi u ekipi zaduženoj za razvoj revolucinarnog programa za pametne telefone koji još nikad nije bio razvijen. Već nekoliko godina postoji za to mogućnost, no iz nekog razloga ta je tehnologija nailazila na veliki otpor, a nadzornici telekomunikacijskog tržišta sustava smatrali su je potencijalno opasnom. No otkad su se promjene u svijetu usporile ponovno smo stekli njihovo povjerenje i sada su već željni našeg ingenioznog otkrića.- kroz snažnu skupinu od petorice gotovo identičnih snagatora koji podsjećaše na klonove energično se provuče niži stariji gospodin savršeno glatkog lica i bujne tamne kose na kojem godine nisu ostavile nikakvog traga, no iz njegovog se govora mogla iščitati zrelost i iskustvo.

- Dosad su ljudi razgovarali sa svojim uređajima kao s ljudskim bićima i njihova je umjetna inteligencija bila usporediva s našom, no zamisli da mobitel reagira na svaku tvoju misao znajući tvoje želje i prije nego što ih izgovoriš. To će biti vrlo brzo moguće ako uspijemo dobiti tvoju pomoć.- Nakon ovoga Herman više ni na što nije trebao biti natjeran jer poazamašnom svotom novca i intrigantnim, briljantnim idejama u čijoj je realizaciji uistinu htio sudjelovati njegov je interes bio pridobiven bez većih problema. Ugušivši svoj kritički um i ne razmišljajući kakvoj bi lavini negativnih promjena njegova pomoć mogla pridonijeti u dalekoj budućnosti, Herman je mirno išetao iz svoje sobe i ubrzo sjeo u luksuznu crnu letjelicu kao da je bio natjeran sklopiti dogovor sa svjetovnim đavlom.

 

Komentari




Još iz kategorije Tibor Žukina - Otuđeni um



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.