22 nova slučaja zaraze koronavirusom, preminula peta žrtva
Peta žrtva koronavirusa u Hrvatskoj je iz Karlovca
Utvrđeno 865 slučajeva kršenja samoizolacije
Pismo dječjoj pravobraniteljici: Djeca su preopterećena nastavom na daljinu
Plenković: Odluke Stožera po zakonu i primjereno naravi pogibelji koja nam prijeti
Plenković: Kriza gora od one 2008. slijede novi paketi pomoći gospodarstvu
Inspektorat: Pamučne perive maske ne smiju se oglašavati kao zaštitne maske

  Blog urednika

Dobošarka s Bilogore

  Goran Gazdek           15.10.2006.         2574 pogleda
Dobošarka s Bilogore

Kada bi god netko u proteklih desetak godina bacio sumnju na čudnovato bogaćenje dvjestotinjak obitelji upitavši gdje je završio državni novac dobio otprilike ovakav odgovor: «Bio je rat, kupovalo se oružje».

Negdje u Bilogorskim šumama, na pravcu prema zapadnoj Slavoniji u jesen 1991. godine čuvali smo nekakav šumski put, tri poljoprivredna zrakoplova i u lugarnici stotine vojnih uniformi koje su u Hrvatsku, kao donacija, tih dana stigle iz Njemačke. Avioni su trebali biti začetak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a za uniforme su nam rekli su da su ih nosili vojnici DDR-a!
Tri poljoprivredna zrakoplova, šumski put, lugarnicu i uniforme trebao sam obraniti puškom koju smo zvali «dobošarka», a koju sam prije toga vidio samo u dotiranim partizanskim filmovima. Navodno je pronađena u skladištu virovitičke vojarne i umjesto da su je poslali izravno u muzej, nekakav logističar je utvrdio da još može poslužiti. Iako smo bili uvjereni da se iz nje ne može pucati svi smo se bojali da iz doboša ne izviri duh Tihog ili Prleta pa da sama opali i u vječnost pošalje nas nekoliko Švejekova. Bilo je to vrijeme kada je glas Siniše Glavaševića iz malenog filipsovog tranzistora kojega smo, da bi štedjeli baterije palili tek svaki puni sat, očajnički molio pomoć za oružjem. Dobro, rekoh, valjda je ona prava puška koju sam mogao zadužiti i uspješno odraditi povjerenu vojnu zadaću otišla u Vukovar, nekome kome je potrebnija, nekome u prave ruke, tamo na prvoj crti.

Ima li Sanader snage?

Te sam se priče sjetio proteklog tjedna kada su se u sudnici zagrebačkog Županijskog suda susreli Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, dva bivša drugara koji su u dobru i zlu proteklog desetljeća prema procjenama analitičara iz tjednika «Nacional» od običnih malih službenika postali velatajkuni, jedni od 50 najbogatijih Hrvata. Na suđenju Hrvoju Petraču, osumnjičenom za umiješanost u otmicu sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca, saznali smo, dakle, o šifriranom računu u Bawag banci, teškom 35 milijuna dolara, o zlatu, dragom kamenju, rubinima i smaragdima vrijednim 17 milijuna njemačkih maraka, o kupnji poduzeća, kuća i vikendica o stotinama milijuna eura prikupljenih od prodaje društvenih stanova i donacijama naših ljudi širom svijeta koji su novac uplaćivali za obranu Hrvatske ne znajući da on zapravo završava na bankovnim računima u inozemstvu i služi za bogaćenje pojedinaca. Naša je sreća da kad-tad dođe do pucanja instant prijateljstva zasnovanih na interesu i zgrtanju milijuna pa se javnost prisjeti nekadašnjih kadrova i državnih uzdanica koji su, poput Zagorca, «radili» u državnoj agenciji za uvoz i izvoz oružja za 20.000 kuna plaće i svih više ili manje mutnih poslova koja su u stanju smisliti ti likovi. Nešto od toga se već znalo, mediji su pisali, ali je ostalo u ladicama istražitelja svih rangova.

No, stvari su se malo promijenile – pripremamo se za ulazak u Europsku uniju, premijer Sanader obećava bespoštednu borbu protiv svih oblika kriminala, ograđuje se od nekadašnjih stranačkih sudruga, u predizbornoj smo godini kada se na takvim poslovima osvajaju bodovi pa će se valjda iz ladica sada izvaditi sve te kaznene prijave i provjeriti sumnje. Samo, što ako putovi istrage stignu do neka važne osobe koja u ovom trenutku obavlja neku javnu funkciju ili u izbornim stožerima ozbiljno računaju na nju? Hoće li Sanader imati snage uhvatiti se u koštac bez obzira na krajnji ishod?

Puška za dar

Kada bi god netko u proteklih desetak godina bacio sumnju na čudnovato bogaćenje dvjestotinjak obitelji upitavši gdje je završio državni novac dobio otprilike ovakav odgovor: «Bio je rat, kupovalo se oružje». A da je to istina, da se oružje kupovalo baš za svaku kunu koja je prikupljena i izdvojena za tu namjenu imali bi smo ga izvoz i ne bi strahovali hoće li nam MIG-ovi poletjeti.
U cijeloj toj priča nekako mi je najviše žao onih iz dijaspore, tih divnih i domovinom zaluđenih ljudi koji su uložili svoju ušteđevinu, prodavali svoje obiteljske kuće i imanja jer se drugačije nisu mogli boriti zemlju koju vole. Oni su ostali bez svog novca, a sve manje vjeruju da je i ovo ovdje, ona Hrvatska u kakvu se, nakon desetljeća života u tuđem svijetu, žele vratiti.

A ja se nadam da će se obistiniti poruka ministra Kirina sa stranačkog skupa u Karlovcu kada je uzviknuo:«Hapsit ćemo» i sanjam da ću jednog dana pronaći onu dobošarku s kojom su me u jesen 1991. godine poslali na Bilogoru. Odnio bih je u Lepoglavu i poklonio jednom od aktera ovih tužnih epizoda.

(Glas Slavonije, kolumna "Ni crno ni bijelo", 11. listopdada 2006.)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

17.10.2006. 21:56
Kakav narod takva vlast...Mi biramo, a njima smo dali glas. Odakle Romiću vozni park?
15.10.2006. 17:01
Dobro jutro džezeri !!!!!!!!!!!!
15.10.2006. 15:37
Uvijek sam se pitao, jeli nama u Hrvatskoj uopće trebao ovaj rat?...Sada, u odmaku vremena, pitam se isto ali znam odgovor...Nama, dakako, rat nije trebao, ali on se nije mogao izbjeći jer je nekima bio nasušna potreba.


Još iz kategorije Blog urednika



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.