Došli smo na ovaj svijet slučajno ili namjerno, podijeljeni smo na muško i žensko, svatko od nas je jedinstven na svoj način, svatko od nas ima neku određenu ulogu koju igra, a baš ovaj život je naša pozornica. Kao mali igramo se, glumimo cvijeće, životinje, oponašamo odrasle i to nam je hit zanimacija. Kako rastemo, sve više i više shvaćamo razloge življenja, postavljamo si ciljeve, idemo u ostvarivanje snova, s manje ili više uspjeha.
Nakon djetinjstva, kad već postajemo svjesni sebe, gradimo i nadopunjujemo sebe kao karakternu osobu, većinom kako se postavimo u tim sitnim dvadesetima,jer zapravo još uvijek nemamo dovoljno životnog iskustva u tim godinama. Ali uglavnom što smo do dvadesete usvojili takvi ostajemo za cijeli život.
TIME IS MONEY!
Nadograđujemo se fizički, psihički i emotivno ipak i kasnije ali kao osobe sa dvadeset smo prepoznatljivi, preostaje često udaja ili ženidba, djeca i često ulazimo dosadnu ponavljajuću shemu. Postavljamo si sami uloge u životu, ili sam dobrica, kriminalka, emotivka, srcolomka, kućanica, ili aginica. Kako nam život može u sekundi „okrenuti ploču“ tako se i mi većinom postavljamo i mijenjamo svoje famozne uloge.
Uzalud potratiti vrijeme na neke osobe nije vrijedno truda, svega se mi kroz vrijeme nagledamo, „opečemo se“ na ljudske gluposti, zavolimo, volimo, „mrzimo“, podmećemo jedni drugima, provociramo, ljutimo se, pa na kraju priče, oprostimo.
Plačemo, vičemo, smijemo se... To su sve simptomi naših osjećaja, a osjećaji se baš rađaju u tome kako mi "glumimo". Ako sam ja dobrica, i netko me pošteno, onako nenadano povrijedi, ja postajem kretenka jer sam u tom trenutnu jako razočarana i ljuta, plakat ću, vikati, razbijati, i što na kraju imam od toga?!
Ili sam tip „pohotnice“, bezobrazna, bezosjećajna, i sad dođe osoba u moj život i glumi dobricu, vuče me na pravi put, želi me promijeniti, ali to ne ide tako lako. To se odvija u onim turskim i španjolskim serijama, i svi nastavci traju samo 45 minuta, godinu dana, i možemo ih gledati kad god hoćemo, ponavljati jednu po jednu scenu.
JEDNSOTAVNO ŽIVOT
U životu ne, ove sekunde, ovog sata, sljedećih dana, mjeseci, sve što uradimo, to je gotova stvar. Što god smo radili, radili smo, kako god jesmo - jesmo, jesmo li dali sve od sebe? Jesmo li pravilno postupali? To je sad opet na nama. Prebacujemo list po list, često ništa i nikoga ne možemo promijeniti. Ali sebe možemo, i to je jako dobra karika u našem življenju, dok god smo živi mi možemo biti ono što mi i kako mi želimo.
Život je, dragi moji, jednostavan, a u našim očima, i našim postupanjima je kompliciran. Što je najgore, sami si to činimo, a da ni vjerojatno ne znamo, da smo mi većinom krivac onome što nas snalazi i pronalazi.
Mi se previše ustručavamo da pokažemo osjećaje, da kažemo svoje mišljenje, da se jednostavno "olakšamo". Zašto komplicirati život? Iskažimo barem ono najbanalnije, i već ćemo se naći na pola puta. Razlog onome kad kompliciramo jest ljutnja, stidljivost, povučenost, ljubomora i strah. Ako nam nedostaje netko? NAZOVIMO GA! Želim vidjeti nekoga? POZVATI GA DA SE NAĐEMO! Želim biti shvaćena? OBJASNIT ĆU! Imam pitanja? PITAT ĆU! Ne sviđa mi se nešto? REĆI ĆU! Ako voliš nekoga, CIJENI GA! Želiš nešto? TRAŽI! Sviđa ti se nešto? PRIZNAJ! Nitko ne zna što se vama „mota“ po glavi.Bolje reći nego očekivati.Jedan je život: ISKORISTI GA!
Dragi moji, živjeli vi meni!
