Zrinka Mikolić rođena je 15.rujna 1980. u Virovitici gdje je pohađala osnovnu i srednju školu. U Zagrebu završila Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i ostala živjeti i raditi tamo. Do sada radila u privatnoj praksi, dječjem vrtiću, osnovnoj školi, Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Trenutno zaposlena u Ministarstvu unutarnjih poslova.
U slobodno vrijeme se bavila glumom, plesom, glazbom, pisanjem.
Odnedavno živi u Dugom selu i trenutno se najviše bavi pisanjem poezije, životom, smrću, ljubavi i mjesečevim mijenama. Začuđena, čudna, ćudljiva, prkosna, samoživa, neodrasla, buntovna, osjetljiva, sanjar, biće promjene… Nema namjeru odrasti.
RASIPANJE
Gleda me mjesec
Šutljivo
Gleda me sasvim mirno
Zrak je težak od svjetlosti
Tišina je puna sjaja
Sabire se slutnja
U krošnjama
Moja čežnja nema ime
Gledamo se
Mjesec i ja
Šutljivo
Svoje blještavilo
Dajemo tami
TEŽINA
Ponekad ide lako
Kao kad klizi kap vode na dlanu
Kao kad lišće pada
I sunce se raduje novom danu
Ponekad ide lako
Kao što pjesnik pjeva
Kao kad topla noć se spušta
Ili kad munja sijeva
Ponekad ide lako
Kako kad zatvore se vrata
Kao što isparava rosa
I teče sat do sata
A ponekad je tako teško
Kao kad se lavina surva
Kao najjači udarac šakom
Ponekad je život kurva
PRKOS
Ima dana kad ne želim otvoriti oči
Ne želim se tješiti riječima
Puštam bol da isteče
Al' u meni još snage ima
Ima dana kad hodam sama po cesti
Ne želim nikoga blizu
Tiho vučem noge po pločniku
Al' u meni još snage ima
Ima dana kad drhtim izvana i iznutra
I teška mi je moja tišina
Gledam igru svjetla i sjene
Al' u meni još snage ima
Ima tih dana i sve su češći
Kad ne mogu iz ove kože
I glas se u grlu stisne
Al' u meni još snage ima
Makar mrzim te, živote
NESTAJANJE
Kao dječji crteži kredom
Koji razlijevaju se po kiši
Kao celuloid
Koji polagano izgara u vatri
Kao implozija
Kao nečujno iskradanje vremena
Kao usamljeni vrtlog
Koji ponire u dubine
Nestao je komadić
Moje čarolije
I ostala sam
Tako mala
Da provukla bih se
Kroz ušicu igle
KRAJNOSTI
Nisi me razumio
Luda sam
Nepredvidljiva
Neodrasla
Naporna
Nisi me razumio
Čudna sam
Prevrtljiva
Nestalna
Nesretna
Nisi me razumio
Tražim se
Ljutim se
Bojim se
Patim
Nisi me razumio
Nježna sam
Topla sam
Privržena sam
I volim smijeh
Nisi me razumio
Idem do kraja
Uzimam do kraja
Dajem do kraja
Volim do kraja
Nisi me razumio
Čuješ li me uopće
Ne čuješ
Da čuješ
Razumio bi
Ne moraš ni razumjeti
Osjeti
SUZVUČJE
Kap
Kap
Kap
Kapa
Kapa
Kapaju
Sekunde
Minute
Sati
Ti tihi
Dronjci vremena
To jedino tkanje
Koje sklizne
S nagog tijela
Otkrivajući
Svu razornost
Neminovnog
Prebivanja
U njima
To prolaznost
Kao
Suzvučje života i smrti
Teče
SNOVIĐENJE
Nebo je poludjelo
I brisalo sve pred sobom
I kuće
I ljude
Nestalo je sve
Nestali su svi
Ljudskost se pretvorila
U božansku česticu
Koja je pojela
Samu sebe
Hektolitri plave boje
Bojali su ništavilo
Bezdan je uzdisao
Od modrine
Vrijeme se odvremenilo
Zvuk se obezvučio
Kako opisati odsutstvo ničega
Obitavanje muka
Kad i tišina ode
A ja sam stajala
Usred prekrasno plavog
Zastrašujućeg neba
Umuknuta
Nedorečena
DIS(L)OCIRANJE
Ne podiži glas
Ne propitkuj
Budi umjerena
Blago se smiješi
Ne ruši umišljene autoritete
Ne radi ekscese
Ne budi neprimjerena
Ne vrišti kada hoćeš
Ne plači
Jer i bez toga si slaba
Ne gledaj u krivom smjeru
Ne razmišljaj
Ne vodi glavnu riječ
Kimaj glavom
I budi poslušna
Budi smjerna
Budi podrška
Razumijevaj
Oblači se u skladu
S vremenom i godinama
Ne kasni
Ne budi ni previše točna
Dobro kuhaj
I dobro osjećaj
Čitaj misli
I između redaka
Uživaj u svemu
Ali ne previše
Vodi sređen život
I sređenu kuću
Ne izlazi prečesto
Ne ostaj prekasno
Popij tek toliko da si vesela
A ne da ti se maskara cijedi
Jer plačeš u toaletu
Koji je možda ženski
Stisni zube
Raširi noge
Zagladi kosu
Budi sve
Što su drugi smislili
Da trebaš biti
Savij se do kraja
Ali tako da ne pukneš
E pa jebite se
Neću
SLUTNJA
Kada umrem
Umrijet ću u jesen
Lijepu, mokru
Šuškavu, mirisnu
Voljenu jesen
Neću umrijeti u proljeće
Jer neprikladno je
Umirati
Kada sve što postoji
Slavi buđenje života
I pobjedu nad
Sitnom smrti zime
Neću umrijeti ni ljeti
Jer tada su djeca
Najsretnija
Priroda tako nevino
Miriše na ljubav
A ljetni vjetar
Nestašno ljubi
Rastopljenu vrelinu
U zimu sigurno
Neću umrijeti
Inje beskrajno divno
Ocrtava ljepotu
Zimskih okova
Božica smrti ima pravo
Na svoj tron
Ne želim njenu krunu
Kada umrem
Umrijet ću u jesen
Jednog običnog
Pomalo toplog dana
Kad lišće razlista
Najljepše akvarele
Crvenog i žutog
Kad kiše zagolicaju
Prolaznike i maštu
A zemlja odahne
Od obilnih rađanja
U tihu jesen
Jednog običnog, sunčanog
Jesenjeg dana
Duša će mi se uplesti
U tanku, plavičastu
Paukovu mrežu
I nestati mirno
S mirisom babljeg ljeta
I prvom trulom jabukom
U voćnjaku
DIGRESIJA
I dok se proširuju pukotine
Svega što bih htjela zaboraviti
Neprimjetno navlačeći propuh
Do nepristojnog izljeva hladnoće
One odjekuju zaglušujuće
I dok se propinje nemir
Sveobuhvatno me sužavajući
Na beskorisnu ništicu suštine
Prkosim i opstajem
Suštinu se ne može suzbiti
I dok se preslaguju svjetovi
Koje nisam izabrala sanjati
Dokolica se nervozno izruguje
Vlastitom sumnjivom postojanju
Mnijenje je rodilo svaku sumnju
I dok se rastvara svjetlost
Možebitnom preslikom tamnoće
Vise uzburkane niti putovanja
U klizavim cipelama slutnje
Daljina me k sebi zove