Na 52. Roklicerove večeri u subotu 21. prosinca iz Daruvara doalzi pjesnik i roker Marko Štromajer. U njegovom društvu i blagdanskom raspoloženju bit će obilježeno dvije godine umjetničkih večeri u Cugu.
Marko Štromajer od rođenja 1979. godine živi i radi u Daruvaru. Obrazovanje je završio na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti. Poeziju, kratke priče i stripove objavljivao u Quorumu, Zarezu, Vijencu, na portalima Pivnica.net, Arteist i Nova Poetika, a zbirku poezije opet na kraju, opet na početku izdao je u sklopu banjalučkog festivala Demo Fest 2011. godine. Samouki glazbenik, povremeno nastupa sa različitim bendovima, sakuplja stara glazbala…
Za čitatelje Viroviitca.neta odabrao je deset svojih pjesama.
1. Poly
možeš biti veliki frajer
koji je fukao puno cura i žena
koji se tukao sa janjevcima i po tekmama
frajer koji je spavao na strunjači u policijskom podrumu
a njega možeš vidjeti na ulici
u Jajetu za šankom drma gemišt
ili u mraku ispod Varteksa
ljubi raščupanu pijanu bosanku
možeš mu pričati o ljudima
možeš mu pričati o drogama
i na kojim si sve bio koncertima
i koga si sve fukao
a on će samo pustiti dim kroz krezubi osmijeh
i okrenuti glavu prema prozoru
tamo u Špici, kod nadrkane Alenke
i njegova stara jakna vijetnamka
trese se od smijeha
možeš glumiti da si klošar
al tvoj se kožnjak, dečko, previše sjaji
i možeš miješati pelin i konjak i bambus i pivo
al tvoje nježne ruke se nikad ne tresu
a njega možeš vidjeti ispod „robne“
pali zadnju rolanu pljugu
ili u haustoru „snekovih“ zgrada
izlazi od neke udovice iz stana
možeš mu pričati o tučnjavama
možeš mu pričati o pičkama
i kako si bio u Gardi i u ratu
i koju si sve silnu lovu spičko
a on će samo pustiti dim, okrenuti glavu
kao da gleda gdje stari Zaki prodaje knjige
i nek gore u plamenu sve birtije svijeta
njegova stara jakna vijetnamka
trese se od smijeha
2. Sarajka
tako si se nečujno zavukla u mene
zabola u moj trbuh, kosti
a nikada nisam bio pod tvojim prozorom
ni rijeku tvoju čuo nisam
ni ulicu
šarene ćilime
miris tvoj me prožima
pletu mi se riječi dok pokušavam izreći nešto o tebi,
tvoje ime barem, kako se zoveš?
miris tvoj
miris dunja i kave u povjetarcu iznad šarenih krovova
u kasno poslijepodne
predvečerje
jučer sam se ponovno pokušao sjetiti tvojeg imena
zapleten u priče što sam čuo o tebi
zar je sve to istina
sve je manje ljudi oko mene
i lijepih pjesama sve je manje
zar je istina to što kažu
i zar je već toliko vremena prošlo
krv mi iz dlanova kaplje
a mogu tako lijepo vidjeti tvoje oči
u kiši ljetnog predvečerja
i opipati ti dlanove
meke i čvrste
čujem lješnjake u tvojem džepu, znam, ponijela si
ali, zar se stvarno više nikada neću sjetiti tvojeg imena.
imaš li ti ime uopće,
ili je tvoje ime
ono što je nekoć bio grad
3. uzaludni životi
ne moraš nikoga voljeti
čak ni sebe.
svi ti uzaludni životi oko tebe
životi u koje te guraju
to je kao kada si išao u školu
a da barem jednom tjedno nisi letio van sa nastave
ili da si prošao vojni rok bez ijedne kazne, dana zatvora
smatrat ću da tamo nisi ni bio.
to suludo trošenje osjećaja, jedni za druge
življenje, izleti, ljubav, kupovanje namirnica...
ako nisi barem jednom u dva mjeseca
prevario ženu s kojom živiš
smatrat ću da nisi ni živio.
ovi uzaludni životi
besmisleni kao kupovanje karte za vožnju tramvajem
štednja, briga za budućnost,
jer kad pomisliš da ti najbolje ide
požderat će te ogromna mašinerija
problema, dugova, laži.
taman kad osjetiš da ju najviše voliš
priznat će ti da je trudna sa tvojim znancem.
baš kada osjetiš ponos na svoje ime i naciju
država će te izdati.
a i prijatelji...
i oni se mijenjaju.
najveća vrijednost jest to
da možeš ostati sam, sjediti na klupi
lizati sladoled koji ti kaplje po nogavici
i ne razmišljati o ničemu...
i ne moraš nikoga voljeti
čak ni sebe.
4. slučajno
razgovarao sam neki dan sa pticom
koja je sjedila uramljena u prozoru,
i jučer sam pričao sa stablom
u parku,
a neki dan sam pitao rijeku
je li i ona od iste krvi kao
i ptica i drvo.
ali kojim jezikom da se tebi
obratim
baš kad te poželim upitati
zar si se i ti
kao i ova ptica, drvo i rijeka
samo tako
tek slučajno
našla u mojoj blizini.
5.
otkrhnuti komadići naših duša
bespomoćno plutaju
zaštopanim školjkama
u razbijenim wc-ima
željezničkih kolodvora
naših važnijih
i onih manje važnih
stanica u životu,
i svakom trunkom srama
pokušavaju se izvući
lažući same sebi
da rubovi školjki
nisu baš tako zasrani,
i svakom trunkom srama
gaze svoje dostojanstvo
ne naučivši
ništa
iz prethodnih pogrešaka
na prethodnim
stanicama
6. gorko
i dok se crvenkasti sumrak
zavlači u grad
ti kružiš ulicama,
nikog poznatog,
ulaziš u birtiju
naručuješ
šutiš
i pitaš se kamo je
sva dobra sreća otišla,
svi ti dani
ljudi i mjesta,
neki gorak okus u ustima…
nešto kao kad si
navečer sjedio sa svojom ženskom
u sobi
i ona kaže: “reci da me voliš”
a ti ne možeš
7. OPET NA KRAJU, OPET NA POČETKU
MOJ JE DALJINSKI ČITAVO VEČE
TVOJA JE GODIŠNJA PRETPLATA NA COSMO
ŠTO SMO NEKOĆ BILI, NIKAD NITKO NEĆE
A SAD JE PREBLAGO, DA KAŽEŠ: BILO JE GROZNO
MOJA JE PUKNUTA GLAVA U SINOĆNJOJ TUČI
TVOJI SU SILNI TELEFONSKI RAČUNI
KAD IZAĐEM, PRIJE PONOĆI MI SE NE IDE KUĆI
NISAM TI IME NIKAD SMIO ZAKUNITI
GLEDAM U TVOJE BESJAJNE OČI
IZ DANA U DAN, IZ NOĆI U NOĆI
JEDAN LIST LEBDI U BESKRAJU SNOVA
OPIPAVAM TVOJE NETOPLE RUKE
JEL' IŠTA NA SVIJETU VRIJEDILO MUKE
OPET IZNOVA, OPET IZNOVA
KAP ZNOJA MI LAGANO KLIZI NIZ LICE
U PROZORU ŽAMOR, DOLJE SA ULICE
JEDAN TREPTAJ TRAJE KO VJEČNA KAZNA
SKORO BEZ GLASA, A KAKO TI REĆI
IL ŠUTKE U HLADNO KRAJ TEBE LEĆI
OPET IZNOVA, OPET ISPRAZNA
MOJA JE PLAVA KOVERTA SA SUDA
TVOJA JE YOGA, ZEN I BUDDHA
JEDAN PAUK U KUTU ZAMKU NAM PLETE
BILA SI MOJ GOSPODAR, BIO SAM TVOJE DIJETE
GLEDAM U TVOJE BESJAJNE OČI
JOŠ KOJI DAN, HOĆU LI MOĆI
DVIJE SJENE SAME U TIŠINI SJEDE
OPIPAVAM TVOJE NETOPLE RUKE
KRATAK JE PUT OD KRUNE DO KUKE
VJEČNO SMO MRTVI, VJEČNO NAM NE IDE
KAP ZNOJA MI LAGANO KLIZI SA ČELA
NISAM TE SMIO, NISI ME SMJELA
SRAM ME DA PRIZNAM, BAR U JEDNOM RETKU
OSLUŠKUJEM OTKUCAJ TVOJEGA SRCA
AL JEDINO SAT NAM UPORNO KUCA
OPET NA KRAJU, OPET NA POČETKU
8. PROLAZE SNOVI
SJEĆAM SE TVOJIH OČIJU SJAJA
I NE MOGU NAVIKNUTI NA STVARI KOJE ZAVRŠE
MAKAR VRIJEME ŽIVOT POZLATOM BOJA
TEK SAD ME DAVNE ISTINE GUŠE
POD MOJIM PROZOROM GRAD OKUPAN MRAKOM
I MOJE SRCE OPET ŽUTA TUGA LOVI
A NAD KROVOVIMA KUĆA, LAGANIM KORAKOM
U NEPOVRAT ODLAZE NAŠI DAVNI SNOVI
PODIGNI POGLED, JUTRO, PLAVI MRAMOR SVIĆE
I STVARNO, VIDIŠ DA NIČEG NEMA VIŠE
JER NE MOŽE SE ZAUVIJEK ISTI DUHAN, ISTO PIĆE
TEK NEKI SE STIH ČITAV ŽIVOT PIŠE
MOJA GLAVA NIJEMA, TEBI DANAS TAKO DALEKA
KO PAPIRNI ČAMAC BESPOMOĆNO PLOVI
PREKO ZELENOGUSTIH PANONSKIH RIJEKA
GDJE SE RASPADAJU NAŠI DAVNI SNOVI
9. PONESI ŠAKU ZEMLJE NA PUT
NEKA U DŽEPU SAZORI
TO JE PRAH NAŠIH STARIH DANA
NIKOME O TOM NE GOVORI
PA KAD SE JEDNOM VRATIŠ
U NAŠ GRAD SASVIM SAMA
NE TRAŽI ME NIGDJE UZALUD
KAD NIKOG NEMA U BLIZINI
PROSIPAJ PRAH NAŠIH STARIH DANA
KAD SI UVEČER TUŽNA
NE GLEDAJ SLIČICE SA MOJIM LIKOM
MOŽDA TI SE ČINI DA ME ČUJEŠ NEGDJE
AL NE GOVORI NIKOM
JER KAD ME JEDNOM
GURNU VEZANOG PRED STRELJAČKI VOD
NE ČEKAJ DA KAPETAN VIKNE: PALI!
ZAŽMIRI, ISTRESI IZ DŽEPA NA POD
PRAH ONIH NAŠIH STARIH DANA
KAD SI SAMA DANIMA
NE ČEKAJ SVJETLA BUSEVA IZ DALEKA
NI JEDAN ME NE VOZI
NE MAŠI SJENAMA U NJIHOVIM STAKLIMA
JER ODAVNO SAM UMRO
NE GAZIM VIŠE MJESTA KOJIMA SI ŠETALA
ZAPALI JEDNU CIGARETU, NAGNI SE KROZ PROZOR
I DOBRO OTRESI TAJ STARI PRAH SA DLANOVA
10. TAMO NEGDJE, IZA KROVOVA KUĆA
…VELIKI GRAD
VISOKE ZGRADE U OBLACIMA SMOGA…
…A TAMO NEGDJE, IZA KROVOVA KUĆA
DAVNO SAM OSTAVIO SVOJE NAJBOLJE DANE
NEKA DJEVOJAČKA SRCA VRUĆA
POZNATE ULICE, PARKOVE, KAVANE
UBRZO SAM SREO NEKE NOVE LJUDE
I ZABORAVIO STVARI ŠTO SAM VOLIO NEKAD
NIKAD VIŠE NE VRATIH SE ONOJ
STO JE REKLA DA ĆE DA ME ČEKA
NEMAM POJMA, VALJDA TAKO TREBA
I NAJBOLJI UROD NEKAD POLOMI TUČA
MOŽDA I MENE ČEKA JEDAN DIO NEBA
TAMO NEGDJE, IZA KROVOVA KUĆA