KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Aktualnosti

Deklaracija o nepovjerenju - čedo političkog autizma i prijetvornosti

  Boris Pavelić/Novi list           19.12.2018.
Deklaracija o nepovjerenju - čedo političkog autizma i prijetvornosti

Deklaracija hrvatskoga Sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu BiH«, koju je jučer usvojila HDZ-ova saborska većina, dokument je nepovjerenja koji, u najbolju ruku, iznosi tek HDZ-ov glas o Kuli babilonskoj u koju se pretvorila politička BiH. Vjerna kontinuitetu dosadašnje neiskrene – svojedobno i zločinačke – politike HDZ-a BiH prema vlastitoj zemlji, deklaracija tu neiskrenost samo još produbljuje i, što je najlošije, zadugo želi i Hrvatsku obvezati na isti takav, neiskren i nedorečen odnos prema susjednoj zemlji, koji evo već gotovo trideset godina – u skladnoj suradnji s ostalim dvama nacionalizmima – neprestano pogoršava odnose u susjednoj državi, ma koliko se HDZ-ove vlasti u obje zemlje zaklinjale da su se, eto, nekim čudom odrekle Tuđmanove opsesije podjelom BiH, te u tišini prigrlile ideju o skladnoj, jedinstvenoj i uravnoteženoj zemlji.

No, to poistovjećivanje Hrvatske s politikom HDZ-a i jest, čini se, prvenstveni cilj deklaracije: HDZ njome naprosto želi preuzeti monopol nad tumačenjem novije povijesti BiH i hrvatskim političkim zadacima za budućnost te zemlje, kako bi sebe samoga amnestirao, a vlastitu odgovornost za propast bosanskih Hrvata, zajedno sa suodgovornošću za propast zemlje, prebacio na cijelu hrvatsku politiku, javnost, društvo i državu. To treba prozreti, i tome se treba oduprijeti.

Deklaracija je opsežan dokument na tridesetak stranica, s očito sveobuhvatnim i naredbodavnim ambicijama tumačenja povijesti i određivanja granica svakoj budućoj hrvatskoj politici prema BiH. Civilizacijske pretpostavke toga dokumenta stara su, devetnaestostoljetna tuđmanovska polazišta o naravi nacije, što jasno demonstrira prva rečenica poglavlja naslovljenog s »Ocjena stanja i ciljevi«: »Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije, bez obzira u kojoj zemlji i u kojem dijelu svijeta pripadnici te nacije obitavaju.«

Što mislite, kako će Bošnjaci i njihovi politički predstavnici – oni, dakle, na koje se Deklaracija ima odnositi ništa manje nego na Hrvate u BiH – čitati tu rečenicu? Hoće li tvrdnju o »jednoj i nedjeljivoj hrvatskoj naciji« čitati kao želju hrvatskoga parlamenta da prizna nedvojbenu autohtonost Hrvata u BiH, ili kao jasan signal da većinska politička volja u Hrvatskoj nastavlja svojatati BiH Hrvate, baš kao što je to činio utemeljitelj stranke koja deklaraciju donosi? Uostalom, što bi uopće trebalo značiti to – »nedjeljiva hrvatska nacija«? Da se Širokobriježanin, Čakovčanin i Puležan ne razlikuju?

Deklaracija nudi i »kratki kurs« povijesti BiH, oblikovan, dakako, da služi političkim zahtjevima toga dokumenta. Koliko je u toj lekciji iskrenosti, najbolje se vidi iz sljedećeg citata, kojim su autori deklaracije »obradili« razdoblje hrvatsko-bošnjačkog rata 1993/1994: »Nakon što su se tijekom 1992. godine hrvatske i bošnjačke oružane snage više ili manje koordinirano suprotstavljale velikosrpskoj agresiji, tijekom 1993. godine došlo je do međusobnih sukoba između postrojbi Armije R BiH i Hrvatskog vijeća obrane.

Taj sukob je počeo jenjavati početkom 1994. godine. Diplomatskim zalaganjem i posredovanjem Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske, privremeni administrativni aranžmani na teritorijima pod kontrolom HVO-a i A R BiH (Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Bosna i Hercegovina) te Republika Hrvatska potpisale su preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH, tzv. Washingtonski sporazum, 18. ožujka 1994. godine.« U tom je »opisu« – netočnom, uostalom – ispušten cijeli jedan rat, i cijela presuda Haškoga suda šestorici čelnika Herceg-Bosne, zajedno s njezinim nalazima – utvrđenima, podsjetimo, »izvan razumne sumnje« pred dva sudska vijeća – o političkome cilju Tuđmana i HDZ-a za nasilnim razbijanjem BiH i pripojenjem jednoga njezinog dijela Hrvatskoj.

E sad – kakva to politička prijetvornost mora biti, pa da jedan parlament sroči visokoparan dokument i proglasi ga nekom vrstom zaglavnog kamena budućih odnosa prema susjednoj državi, a da u njemu prešuti krucijalni nalaz međunarodnoga suda o prirodi, uzrocima, posljedicama i odgovornosti za cijeli jedan krvavi rat, u kojemu su protjerani ljudi, otvoreni logori, razoreni gradovi, porušeni hramovi, te sustavno i nasilno razoreno povjerenje donedavno bliskih komšija?

Kakav to namjerni politički autizam mora biti, pa da se cijeli jedan parlament upušta u minuciozne, do najsitnijih detalja precizne analize sadašnjih političkih rješenja u susjednoj zemlji, ma koliko kontroverzna ona mogla biti, a da pritom odbija ma i spomenuti odgovornost vlastite vlade za rat u kojemu je vojska pod njegovom kontrolom ubijala, razarala, pljačkala, otvarala logore, deportirala, rušila džamije…?

Iskreno se nadamo da takva hinjena deklarativnost, utjelovljena u pompoznoj hipokriziji glavnoga promotora deklaracije, dvostrukog zastupnika Bože Ljubića, nikoga izvan Sabora neće zavarati – kad već jest cijelu ovdašnju političku klasu, neodgovornu ne mnogo manje nego što je bio njezin otac utemeljitelj, pod čijim spomenikom ovih dana mlate ljude koji o znamenitom »demokratu« imaju reći koju kritičku riječ.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari




Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.