Mada rado čitani, kriminalistički su romani tek u posljednje vrijeme stekli status „prave“ književnosti (posebno ukoliko se priča „oboji“ sociološkim i psihološkim analizama) što su „pravovaljano“ potvrdile studije relevantnih autora i pojava kriminalističkih romana uglednih autora, čak akademika. Usporednu uz pošast objavljivanja „krimića“ novih autora (uglavnom prijevoda jer se domaći autori manje objavljuju) rodio se interes i za nekadašnje pisce a nema bolje prigode od obljetnice rođenja ili smrti.
U skladu sa svojom ulogom, Matica hrvatska ogranak Virovitica je na datum rođenja, 20. lipnja, prigodnim programom obilježila stotu obljetnicu rođenja književnika Milana Nikolića (1924.-1970.), autora brojnih (43 naslova među kojima su i na drugim jezicima i ponovljena izdanja) kriminalističkih romana koji su izlazili u novinama i u mekim džepnim izdanjima pod njegovim pravim imenom i različitim pseudonimima (ponovljena izdanja objavljuje nakladnik VEDIS, Zagreb). Govoreći o Nikoliću kao pioniru domaćeg kriminalističkog romana ne znači zanemariti podatak da je „Kneginja iz Petrinjske ulice“ (1910.) autorice Marije Jurić Zagorke (1873.- 1957.) prvi hrvatski krimić ali taj je roman prije iznimka u njezinom opusu nego žanrovska odrednica. Nikolićev status ne ugrožava niti Nenad Brixy (1924.-1984.) koji je također napisao puno „krimića“ (ali manje od Nikolića) od kojih je svakako najpoznatiji „Mrtvacima ulaz zabranjen“ i čija je stota obljetnica bila 4. svibnja. Valja podsjetiti da je Nikolić rođen u Osijeku ali da je najveći dio života proveo u Virovitici te da je njegova ostavština pohranjena u Gradskom muzeju Virovitica.
Početak obilježavanja stote obljetnice rođenja počeo je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica (preskočit ću one momente koji se mogu naći u informativnim tekstovima) šarmantnim no prekratkim nastupom Dramskog studija kazališta Virovitica (voditeljica glumica Snježana Lančić) jer kada je već, stjecajem okolnosti, s okruglog stola izostao dr Vinko Brešić (zahvaljujući čijem je zalaganju Nikolićev opus postao „vidljiv“ na književnoj sceni) mogla se „pozornica“ prepustiti mladim djevojkama, jer je njihova izvedba bila vrlo živa i upečatljivija.
Mada je „Virovitički list“ digitaliziran (knjiznicavirovitica.hr) bilo je uzbudljivo listati izložene primjerke u kojima je pisao Nikolić i otkriti da je aktivno pratio kulturni život pišući kazališne kritike! Šteta da se u izlaganjima nije posvetilo više pažnje takvim manje poznatim detaljima (poneka fotografija također ne bi bila na odmet) jer većinu onoga o čemu se govorilo lako je naći u postojećoj literaturi. Ukoliko će „dani“ postati dio virovitičke lipanjske kulturne ponude (što posjećenost baš nije pokazala) valjalo bi razmisliti o tematskoj koncepciji.
Poslastica programa bilo je izdanje iz Nikolićeve rukopisne ostavštine (1957.) romana „Bio sam engleski špijun“ kojeg je priredio i uredio Veljko Krulčić (Vedis, 2024.) a naslovnicu likovno oblikovao Zlatko Grgić. Nikolić se poslije Drugog svjetskog rata kretao u obavještajnom miljeu, pa po svemu sudeći roman sadrži određene autobiografske elemente. Prateći opis atmosfere i života u Trstu, „gradu svjetlosti“, dobiva se dojam da autor piše iz iskustva. Neučinkovitim mi se čini prepričavanje fabule i odnosa među likovima, jer se gubi čar tajanstvenosti no želim napomenuti da se valja koncentrirati više no što je uobičajeno u ovakvoj vrsti štiva.
Izložbu u Gradskom muzeju Virovitica mogla bih opisati minijaturnom i neinventivnom jer je nevjerojatno da se iz cijele ostavštine nije moglo izvući nešto izuzetno – poput recimo korespondencije između Nikolića i ikona kriminalističkih romana, Agathe Christie i Georgesa Simenona ili dopustiti pristup fotografskom albumu (posjetitelji su bili Nikolićevi poklonici i sasvim sam sigurna da ne bi čupali fotografije iz albuma!). Pitam se što u popisu ostavštine znači izraz „osobne stvari“ kada osim pisaće mašine nema niti jednog predmeta. Pisma možemo shvatiti osobnim ali „predmet“ podrazumijeva ipak nešto drugo. Nikolićeve su knjige bile nagurane u nisku mračnu vitrinu pa ih se uopće nije moglo vidjeti, a na što su aludirale staklene boce pokraj njih ne želim niti nagađati!
Po Nikolićevim su romanima snimljeni filmovi i tv drame, dvije su predstave postavljene u Prešernovom gledališču u Kranju, a Mijo Pavelko je 1999. u Kazalištu Virovitica režirao predstavu „Dosije 1714“, adaptaciju (Lada Martinac) istoimenog romana. Mene je najviše razveselila kazališna cedulja za predstavu „Vraćanje u život“ koju je izvelo Amatersko kazalište bolesnika bolnice Vrapče u povodu rođendana (6.3.1956.) jednog od liječnika (slikovni prilog, gore desno).
Meni se činilo lijepim i važnim činom obilježiti stotu obljetnicu rođenja Milana Nikolića (mada ga nema na popisu važnih Virovitičana) pa makar i na ovakav način, ali takvo mišljenje očito nisu imali čelni ljudi muzeja i grada jer bi se inače sigurno pojavili, makar na kratko.