Bilo je već dobrih pet sati popodne, kad se Juraj Vručić uz velike napore iskobeljao iz šipražja uz rijeku Dravu, iz pikave borovice, visoke trave i mladog hrašća, kojim je prorasla sva ravan uz rijeku. Izbio je na bolji put, pjeskovit, ugažen kolima i utaban kopitima stoke. Ovdje je imao bolji pregled nad okolicom. Pjeskovit put vijugao je između niskih vrba kroz koje se nazirala silueta sela, bijele kućice, zelenilo voćaka, crvenkasti crkveni toranj, a ispred sela klatili se na vjetru kukuruzi na njivama. Juraj Vručić odahne i na trenutak sjedne na travu. Pogledao je na selo i zadovoljno se nasmijao, kada je vidio da se u daljini iza sela plave brda. To su bili te „gorice" s čijih je loza danas prijepodne u Varaždinu pio crveno vino!
Nastavak priče Jarsolava Hašeka o Juraju Vručiću, koji crnim međimurskim vinom zapija dobru trgovinu na sajmu i završi u hladnoj Dravi, jer „danas jesmo, sutra nismo," prvi put imate priliku čitati na portalu Pivnica.net
