Ova subotnja večer (9. ožujka) donijela je jednu važnu informaciju: nakon mjesec dana i sedamnaest odigranih predstava za sve uzraste svomu se kraju priveo jubilarni dvadeseti Virkas. Završio je rasprodanom dvoranom i predstavom za koju se tijekom cijeloga tjedna tražila karta više. U produkciji Teatra EXIT, Ludens Teatra i Kulturnog centra Osijek odigrana je predstava Testosteron (praizvedena u rujnu 2023.), koja je nastala prema tekstu Andrzeja Saramonowicza, a prema prijevodu i u režiji Jasmina Novljakovića (koji je ujedno odradio i ulogu scenografa).
Jednostavnu kostimografiju i scenski pokret ostvarila je Jasminka Petek Krapljan, suradnik za glazbu bio je glumac Mario Mirković (inače i vrhunski glazbenik koji je oduševljavao u (neprežaljenoj mi) predstavi „Krletka“ i u kazališnom bendu Chische Lische zagrebačkog Kerempuha), dok je oblikovatelj svjetla i „svadbene svjetlosne atmosfere“ Zdravko Stolnik.
Predstava je okupila sedmoricu (na trenutke) veličanstvenih: vinkovački glumac Ivan Simon zaigrao je Kornelija, znanstvenika ostavljena pred oltarom, Enes Vejzović utjelovio mu je grčkoga oca Stavrosa, ujedno i Jankova/Janisova (Ivan Grčić) i Titova (Filip Križan) oca. Sven Šestak postao je Sebastijan Degen, suprug novinarke na zadatku, Ivica Pucar postao je znanstvenik Mišković Buba, a Hrvoje Klobučar ušao je u cipele („špičoke“, kako ih naziva) glazbenika Fistaća. Iako su glumci sve odradili „po P. S.-u“, karikiranost likova preuzela je predstavu.
Mogućnost ovoga problema leži i u dužini predstave i trajanju od 100 minuta pa je vjerojatno zato lik konobara Tita od „face“ sa stavom postao ljigavac koji može govoriti samo o seksualnosti – potpuno nova osobnost. Janko se gubi u svojevrsnoj tuzi i gotovo nestaje do kraja predstave (razlog tragičnosti možda leži i u činjenici da je Grčić dan prije održao izuzetno iscrpljujuću predstavu), a Buba hoda po rubu karakterizacije kao mamina sina, znanstvenika i seksualno zbunjenoga.
Drugi problem koji se javlja jest negativan stav ne samo prema ženama, nego i prema odnosima među ljudima. Za razliku od predstave „Muškarci.hr“ koja je po senzibilitetu vrlo slična ovoj a igrala se koju godinu ranije u Kazalištu Virovitica, „Testosteron“ izravno sve žene naziva pogrdnim nazivima kojima se u pitanje dovode njihova moralnost, vjernost i psihičko zdravlje. S druge strane, normalnim se smatraju bračna prijevara ako je čine muškarci jer „oni smiju proći malo mimo rampe“.
Život ipak nije toliko siv pa sve to djeluje pomalo šašavo, demotivirajuće i pobija jučerašnju glasnu čestitku Dana žena. Kao pokušaj aktualnosti u sadržaj se unose trenutna društveno-religijska pitanja i (suvišna?) kritika religije. Često se poigrava stand-up metodama koje ponekad uspiju, ponekad ne. U predstavi se ipak mogu prepoznati i pozitivne, zanimljive pojave. Primjerice, osobita uvjerljivost Ivana Simona i simpatičnost Hrvoja Klobučara (koji je djelovao izuzetno sretno i na trenutke je toliko ozareno pokušavao zadržati smijeh da se činilo da je razlog ponovni dolazak u grad u kojemu je davne 2005. godine zaigrao u predstavi „Višnjik“), a i začudnost kada su glumci pokazali i više negoli je trebalo.
Glazbeni dio također je prijemčiv i dinamičan, iako nije jasno definiran: prije svega, kako je ekipa slučajno okupljenih muškaraca uspjela u svirci, kada to postane „njihova stvar“ i zašto se govori o ljubavi („Jer za ljubav treba imati dušu“) kad se ista uporno, svjesno ili nesvjesno, negira tijekom cijeloga komada?
Sjajno je što postoje komedije, što se igraju, okupljaju toliku publiku, no bilo bi dobro da i humor dramskoga teksta ne leži samo u vulgarizmima (smijmo se sadržaju i dosjetljivosti, a ne riječima koje počinju na „k“, „p“ ili završavaju na „čka“). S obzirom na vrhunsku glumačku postavu i vrhunskoga redatelja, u ovoj se predstavi vjerojatno moglo iskoristiti zlatno pravilo „više je manje“, dramaturškim pravom na prilagodbu teksta prilagoditi materijal i dobiti nešto veće od nazivlja „bilo pa prošlo“.