U vrijeme kada je nastala ova dogodovština, virovitički omladinski klub, popularno nazivan ”Omladinac”, bio nam je sve što se tiče večernjih izlazaka, druženja, slušanja i praćenja gradskih zbivanja i domaće ili strane glazbene scene. Poslije odgledanih predstava u dva kina u terminu od dvadeset do dvadeset i dva sata, moja generacija i ekipa iz šezdeset i neke čoporativno bi odlazila u klub jer je tamo bila najjeftinija cuga u gradu i najviše treba na jednom mjestu koje su nas zanimale za škicanje, kompletno očevidno napasanje i dakako, zafrkantsko muvanje ili ozbiljno barenje bez nekog posebnog truda ili troška, za razliku od nekih drugih mjesta gdje u biti nismo ni zalazili, niti su nas bili željni, a ponegdje nas ni pripuštali zbog samog ambijenta i kodeksa koji je tada vladao.
Prije nego bi se DJ zagrijao, a to bi bilo kada bi se klub pošteno napunio, obavezno bi nam puštao i kratko obrazlagao glazbene novitete koji su preko zvučnika odlazili u eter te do naših slušnih organa pa je tako jedna pjesma čudnovatog početka s brzim uletom gitarske, zavijajuće solo dionice, a onda i neobičnim, do tada nigdje čujnim glasom koji se iz tog nauho polusanjivog, rašpavog falseta najednom pretvara u glaščinu u rasponu od spomenutog stolarskog alata do vatrogasne sirene koja stubokom podiže adrenalin i budi mrtvace iz grobova kao nijedna dotadašnja muška izvedba koju smo, naravno, mi pitralonci, uspjeli u svojim mladim, glazbeno siromašnim, neiskusnim i neukim životima posluhnuti.
Pjesma ”Sjaj u tami” zbiljski je u ušima zasjala jače nego li ona disko-kugla koja se ponad glava vrtjela zahvaljujući pjevačevoj darovitosti i sposobnosti da takvo što glasovno moćno iz sebe izvuče i našim sluhovodima podastre.
Gledajući uokolo kako su se djevojke, koje su vjerojatno tu stvar prije nas čule i znale, raznježeno, sklopljenih kapaka, njihale i raspjevavale dok smo mi samo šutjeli, promatrali i u toj sceni, posve zatečeni, uživali jer kao zakleti rokeri, metalci i pankeri nismo to mogli pojmiti. Tu jednolično ritmovanu laganicu s praporastim zvukom ritam gitare i čudnovatog, prštećeg električnog doboša čije je tonove pjevačev glas uzdigao do neslućenih visina te je tako pjesma postala vanvremenska zahvaljujući ljudskoj snazi, a ne tehnici. Osim toga, taj navjerojatni raspon, energija i snaga između zamalo šaputanja, običnog govora i pjeva, pa sve do posve izduženih dionica i krika od kojega čovjek protrne i strese se, ako ima uši da čuje…
Slušajući tu pjesmu, u jednom trenu i tonu spazih u mraku moju dotadašnju ”vječnu simpatiju” kako me pjevajući očima promatra s nekim čudnovatim bljeskom, ozračivši me posred moga zatupljenog i frajerski lijenog mozga te ja, prije negoli će Massimov glas utihnuti i pjesma završiti, brzo joj se u toj ljudskoj gomili sakrih i išuljah iz kadra, a onda lukavo i spretno te onako kukavički i nenadano, ali zato vrlo pažljivo, došuljah iza leđa te iskoristih vrijeme od pjesme i trenutak kada su emocionalno ljudske duše najranjivije te joj prišapnuh na uho: ”Ti si moj sjaj u tami!”
Ona se okrenula, pogledala tko je, i u trenu se taj sjaj čudesno pretvorio u nježan poljubac i zagrljaj…