Očekivanja su bila velika; početak je bio razočaravajući; u nastavku sam uživao. To je najkraći rezime mog osobnog doživljaja dugo najavljivane tv serije Crno bijeli svijet. A ključni trenutak mojeg kritičkog gledateljskog obrata je promjena gledateljske pozicije, kada sam pogled s mjesta „filmskog kritičara“ zamijenio rasterećenim pogledom generacijske publike. Učinak je bio iznenađujući: Crno bijeli svijet postao je šaren – komičan i zabavan. Baš kao i te osamdesete.
Jugoslavija je tada bila mirna mediteranska zemlja, široko raširenih džepova između Istoka i Zapada. Vrijeme je bilo uglavnom sunčano, uz poneku umjerenu naoblaku. Radilo se u tri smjene i odmaralo u jednako toliko pa je moralno političko stanje bilo stabilno. Zadnji verbalni delikti sankcionirani su u proljeće 1971. Nakon toga nastaje vrijeme rokenrola, koje traje sve do dolaska narodnjaka koji prave kavanski džumbus i odvode zemlju ravno u rat.
To je, otprilike, realni sažetak društveno povijesnog konteksta toga doba, kojega sam sastavio vođen vlastitim političkim instinktom, respektirajući osobno životno iskustvo.
Spomenutu televizijsku seriju, nakon početnog razočarenja s prvom emisijom ( jer sam očekivao dokumentarnu kronologiju) odgledao sam do samoga kraja s popriličnim simpatijama.
Neopterećeni ikakvom političkom korektnošću, autori serijala, ekstrahirajući duhovite dramske prizore iz tadašnje društvene zbilje, uspjeli su ih sve pretočiti u jedan dobar socijalistički vic, sa lako prepoznatljivim karakternim likovima koji nas s jednakom lakoćom vračaju u blisku prošlost.
Upravo u tome vidim najveći dokumentaristički podvig, jer se takvim umjetničkim pristupom najbolje razotkriva istina o takozvanom mračnom dobu komunističke diktature, u čijoj posljednjoj dekadi socijalističke Jugoslavije, priznat ćemo svi, je puno više bilo smijeha negoli mraka.
Nema povjesničara na svijetu koji me može uvjeriti u suprotno.
Rođen sam 1962. i ne pamtim da je ikada u mojoj generaciji (i najmanje pet generacija prije) netko završio kao politički stradalnik. To samo po sebi govori dovoljno o već dobro razgranatoj liberalizaciji političkog prostora u kojemu smo živjeli. Taj put prokrčili smo sami, bez ičije pomoći, i širom otvorili vrata političkom pluralizmu.
Većinska zasluga za takav evolucijski iskorak ide na račun Novog vala – cura i dečki koji su odrasli na rok kulturi, prije okupacije turbo tamburaša i harmonikaša.
Zato gledajući ovu tv seriju mene hvata (jugo)nostalgija, i spontano mi dolaze u misli neki znani kojih više nema. A tako bih želio ponovo čuti njihove akorde, mada se nismo slagali uvijek oko izbora nota. Ali imali smo neku sličnu zajednički karmu koju smo zajedno znali pretvoriti u smijeh.
Sada ostajem sve više sam – zarobljen u svijetu urbane demokracije u kojoj vladaju cajke i žalim za građanskom vic diktaturom osamdesetih.