Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Aktualnosti

Crno bijeli svijet(ovi)

  Davor Suhan/Moja Rijeka           23.03.2015.
Crno bijeli svijet(ovi)

Očekivanja su bila velika; početak je bio razočaravajući; u nastavku sam uživao. To je najkraći rezime mog osobnog doživljaja dugo najavljivane tv serije Crno bijeli svijet. A ključni trenutak mojeg kritičkog gledateljskog obrata je promjena gledateljske pozicije, kada sam pogled s mjesta „filmskog kritičara“ zamijenio rasterećenim pogledom generacijske publike. Učinak je bio iznenađujući: Crno bijeli svijet postao je šaren – komičan i zabavan. Baš kao i te osamdesete.

Jugoslavija je tada bila mirna mediteranska zemlja, široko raširenih džepova između Istoka i Zapada. Vrijeme je bilo uglavnom sunčano, uz poneku umjerenu naoblaku. Radilo se u tri smjene i odmaralo u jednako toliko pa je moralno političko stanje bilo stabilno. Zadnji verbalni delikti sankcionirani su u proljeće 1971. Nakon toga nastaje vrijeme rokenrola, koje traje sve do dolaska narodnjaka koji prave kavanski džumbus i odvode zemlju ravno u rat.

To je, otprilike, realni sažetak društveno povijesnog konteksta toga doba, kojega sam sastavio vođen vlastitim političkim instinktom, respektirajući osobno životno iskustvo.

Spomenutu televizijsku seriju, nakon početnog razočarenja s prvom emisijom ( jer sam očekivao dokumentarnu kronologiju) odgledao sam do samoga kraja s popriličnim simpatijama.

Neopterećeni ikakvom političkom korektnošću, autori serijala, ekstrahirajući duhovite dramske prizore iz tadašnje društvene zbilje, uspjeli su ih sve pretočiti u jedan dobar socijalistički vic, sa lako prepoznatljivim karakternim likovima koji nas s jednakom lakoćom vračaju u blisku prošlost.

Upravo u tome vidim najveći dokumentaristički podvig, jer se takvim umjetničkim pristupom najbolje razotkriva istina o takozvanom  mračnom dobu komunističke diktature, u čijoj  posljednjoj dekadi socijalističke Jugoslavije, priznat ćemo svi, je puno više bilo smijeha negoli mraka.

Nema povjesničara na svijetu koji me može uvjeriti u suprotno.

Rođen sam 1962. i ne pamtim da je ikada u mojoj generaciji (i najmanje pet generacija prije) netko završio kao politički stradalnik. To samo po sebi govori dovoljno o već dobro razgranatoj liberalizaciji političkog prostora u kojemu smo živjeli. Taj put prokrčili smo sami, bez ičije pomoći, i širom otvorili vrata političkom pluralizmu.

Većinska zasluga za takav evolucijski iskorak ide na račun Novog vala – cura i dečki koji su odrasli na rok kulturi, prije okupacije turbo tamburaša i harmonikaša.

Zato gledajući ovu tv seriju mene hvata (jugo)nostalgija, i spontano mi dolaze u misli neki znani kojih više nema. A tako bih želio ponovo čuti njihove akorde, mada se nismo slagali uvijek oko izbora nota. Ali imali smo neku sličnu zajednički karmu koju smo zajedno znali pretvoriti u smijeh.

Sada ostajem sve više sam – zarobljen u svijetu urbane demokracije u kojoj vladaju cajke i žalim za građanskom vic diktaturom osamdesetih.

Kolumna Pririda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari




Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.