Hodajući gradskim ulcama nekim poslom ili jednostavno dokono gotovo redovito, svakog četvrtka u oko podnevnim satima, susretao bih njega s dnevnim novinama u rukama kako korača put svojega stana uz obavezan smješak i pitanje te komentar sa iskrom u očima i škrgutom zubima:
– Šta ima novoga iz Mikešlanda?... samo daj, piši nek' se čuje taj mikeški, nemoj štedit' nikoga!... Na što se ja uvijek nasmijah jerbo koliko god se mikeškim bavio i trudio opisivat ovdašnje, svakodnevne događaje i neke ljude, nisam nikada smatrao da je to nešto što bi bilo posebno važno da se tako ostrašćeno i gotovo navijački zapaža i prati. Ali, Martin je to posebno volio i jasno podržavao u tim susretima na javnim mjestima, katkada i uz veseli povik kada bi nas ulica i automobili dijelili hodajući svak' na svojoj strani.
Uvaženog prvog psihologa našega grada i ondašnjeg virovitičkog kotara, inicijatora i jednog od osnivača psihološkog Društva Virovitičko-podravske županije, bivšeg stručnog suradnika i pročelnika Zavoda za zapošljavanje, sudskog vještaka i člana u HPD ''Rodoljub'', gospodina Lovretića upoznao sam prije desetak godina na jednom sastanku Predsjedništva virovitičkog Ogranka Matice hrvatske još tamo u starom dvorcu gdje su bile prostorije. Isprva ozbiljnog, pravog doktorskog lica iza naočala, čim bi se povela rasprava o nekoj aktualnoj političkoj ili neaktualnoj kulturnoj temi koja bi se ticala domovine i ovoga grada iz Martinovog lica bi isijavao žar nekog velikog, latinskog govornika ili narodnog tribuna te strast sremačkog čovika, (čiji su rodni Nijemci početkom devedesetih bili među prvima napadnuti mržnjom i olovom), koji drži do sebe i svojega uz poštivanje drugoga mišljenja i svega ostaloga što nas na ovoj našoj grudi čini različitima ali jednako tako i obogaćenima.
Kao ''Proljećara'' iz ’71 bilo ga je zanimljivo i drago slušati jer je imao što reći pa i onda kada bi malko planuo osvrćući se na društveni javašluk i nepravdu na svakom polju i u svakom obliku. Sastajalo se tako svakog mjeseca jedanput a između toga još koji puta po kafićima i to druženje i iskustvo bilo je dragocjeno, inspirativno i za mene nezaboravno.
A onda je posve nenadano došla ljuta boljetica korona koja nas je sve neugodno iznenadila i zatekla nespremne, zbunjene, neosviještene, nervozne, obeshrabrene, zaključane, stisnute u sebe i neprepoznatljive s tim maskama na licu iza kojih se i Martin svakodnevno skrivao prilikom naših vrlo prorijeđenih susretanja. Kada bi se ubrzano i nekako plaho kretao samo uz promrmljani pozdrav i napomenu da žuri doma i nema vremena za druženja sve dok ne prođe zdravstvena nepogoda koja je, kojeg li apsurda, njemu kao organskom psihologu i čovjeku koji ne može dobro djelovati bez osobnog kontakta u četiri oka, sigurno promijenila poimanja i tijek života. Nekako povučen u sebe prolazio je gradom bez novina u rukama i oprezno kao da ga netko proganja ili neugodnost neka čeka iza čoška?!
Nikada nisam bio u njegovoj novoj ''ordinaciji'' to jest poznatoj kreativnoj radionici na padinama Bilogore u klijeti, ali to nije ni važno jer i bez opojne prirode, pejara kvalitetnoga vina, friškog zraka i lijepoga pogleda on mi je svojim srdačnim susretima, komentarima, informacijama, savjetima i druženjima davao potrebne pozitivne dijagnoze i proširivao vidike…
***
Društvo psihologa Virovitičko-podravske županije o Martinu Lovretiću
Martin Lovretić, rođen 1942. godine u poznatom srijemskom mjestu Nijemci. Psihologiju je diplomirao 1969. godine, a u Viroviticu je došao 1970. godine i zaposlio se u tadašnjem Općinskom zavodu za zapošljavanje. Najprije je radio na mjestu stručnog suradnika, a zadnjih 14 godina radnog staža, sve do odlaska u mirovinu, na mjestu pročelnika Zavoda. Imao je sreću pa se u Virovitici zasnovao i obitelj. Sa supruga Zlatom, medicinsko-laboratorijskom a inženjerkom koja cijeli je radni vijek provela u Općoj bolnici u Virovitici dobili su kći Jasminku, diplomiranu pravnicu, specijalisticu kaznenopravnih znanosti, sutkinju na Prekršajnom odjelu Općinskog suda u Virovitici.
Kada je počeo raditi, bio je jedini psiholog u Virovitici, ali i u cijelom tadašnjem kotaru Virovitica, te je bio tražen kao stručnjak u mnogim psihološkim poslovima u području psihologije rada, kao sudski vještak, i zapravo svugdje gdje je bio potreban kao psiholog.
Inicijator osnivanja Društva psihologa Virovitičko-podravske županije, osam godina bio i predsjednik, no i nadalje je ostao vrlo aktivan u Društvu psihologa i imao je druga zaduženja, bio je predsjednik Nadzornog odbora DPVPŽ i likvidator Društva. U svom strukovnom djelovanju, uvijek je poticao mlade psihologinje i psihologe, ističući kako struka ostaje na njima. Osim toga, imao je izvrsne stručne veze sa stručnjacima u području profesionalne orijentacije. Te su veze sezale, osim po cijeloj Hrvatskoj i u inozemstvu, a osobito mu je bila dobra suradnja s kolegama iz Mađarske. Mnogo puta je okupljao stručnjake profesionalne orijentacije na stručnim sastancima
u Virovitici.
U njegovom profesionalnom radu posebno treba istaknuti projekt „Identifikacija intelektualno darovitih učenika i praćenje njihovog obrazovnog i profesionalnog razvoja“. Suradnici su mu bili dr. sc. Ivan Koren, dr. sc. Vladimir Kolesarić i dr. sc. Dragutin Ivanec. Taj je projekt započela Stručna služba za profesionalnu orijentaciju Zavoda za zapošljavanje iz Virovitice sedamdesetih godina prošlog stoljeća s ciljem identifikacije nadarenih učenika osmih razreda osnovnih škola, kako bi se poboljšalo profesionalno savjetovanje učenika.
Profesor Lovretić poznat je u Hrvatskom psihološkom društvu po još jednoj izuzetnoj aktivnosti – po „ Martinovoj kreativnoj radionici“. U Viroviticu često dolaze gosti koje poziva Društvo psihologa Virovitičko-podravske županije i to su obično psiholozi iz različitih dijelova Hrvatske, ali drugi dragi gosti.
Sastavni dio njihova boravka u Virovitici bio je posjet „Martinovoj kreativnoj radionici“. U toj radionici ,tj. u Martinovoj kleti u njegovom vinogradu, okupljali su se psiholozi i njihovi prijatelji, učvršćuju nužnu strukovnu koheziju, te stvarali nove prijateljske neformalne veze koje bi vrlo često rezultirale novim zajedničkim projektima i suradnjom.
Zbog svojih društvenih i strukovnih aktivnosti, kojima sveudilj promiče psihologiju i njezino značenje za pojedince i društvo, Martin Lovretić dobio je od Hrvatskog psihološkog društva priznanje „Marulić: Fiat psychologia“, na godišnjoj konferenciji 2007. godine u Cavtatu, a koje se dodjeljuje za osobito vrijedan doprinos razvitku i promicanju hrvatske primijenjene psihologije.
Zatim na godišnjoj konferenciji psihologa u Opatiji 2016. godine dobio je Zahvalnicu „za neprekinuti vrijedni doprinos razvitku i radu Hrvatskog psihološkog društva“.
U povijesti hrvatske psihologije Martin Lovretić, ostat će zabilježen kao prvi psiholog u Virovitičko-podravskoj županiji i kao prvi predsjednik Društva psihologa Virovitičko-podravske županije.
Može se slobodno reći da je Martin Lovretić otvorio vrata strukovnom okupljanju psihologa u ovom dijelu naše domovine i tako omogućio razvitak psihologije kao struke te upozorio na potrebu šireg zapošljavanja psihologa u različitim područjima ljudskog djelovanja.
Uvijek ćemo se sjećati Martina kao iznimno aktivnog, dragog i kreativnog suradnika i kolege.