Postao sam prava skitnica...Putujem...Nada mnom je plavo zagorsko nebo, u 'goricam' su kleti, lišće na trsovima je poškropljeno galicom, daleko preda mnom vijugave ceste koje zovu još dalje... Ima časova da se ne bih htio mijenjati s carevima. Nešto veličanstveno leži u lijepim plodnim zagorskim brežuljcima, nešto toplo kao sveta jedna ljubav pod slamnatim krovovima niskih selaca uz koja protječu potoci, a ona čame kao pospane čaplje na obalama Sutle, Bednje i Krapine.« Odlomak »ludog sanjara« i romantičara, prijatelja skitnica i beskućnika Franje M. Fuisa (Virovitica 1908. - 1943.) poznatijeg pod pseudonimom Fra Ma Fu djelić je priča iz netom predstavljene knjige »Putopisne reportaže - biciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju« u izdanju Ogranka Matice Hrvatske u Virovitici.
U trenutku kada se pod tržišnim udarom mrvi u nepovrat ozbiljno hrvatsko novinarstvo, a stranice kulture su u većini medija svedene na telegramske forme u kojima se reklame za odjeću i hranu tiskaju uz kakav tekst o koncertu klasične glazbe, nakladnik Ivan Zelenbrz ponudio je knjigu kultnog novinskog pera koja o ovom trenutku postaje spomenik tipu novinarstva i socijalne reportaže kakav više, zbog skandalističke i trivijalne prirode medija, teško da ćemo više ikada imati.
Fra Ma Fu, kako se Fuis volio potpisivati u duhu strip ikonografije, proživio je više života. Između svoje trineste i petnaeste godine nakon što je prekinuo školu u Virovitici, pobjegao je s putujućim cirkusom, putujući sve do Bugraske, Turske i Grčke. Njegova se obitelj za to vrijeme doselila na zagrebačku Trešnjevku. Po povratku iz cirkusa, upisao se u vojnu mornaričku školu u Divuljama gdje je postao pilot hidroaviona, a kao mornarički pitomac počeo je i pisati. Sve do svoje rane smrti 1943. uspio je biti aviomehaničar, radiotelegrafist, pilot, metereolog, samouk pisac, a zatim i novinar, fotograf, predavač i strip scenarist kultnih Maurovićevih stripova »Stari Mačak« i »Crni jahač« i čovjek koji će prije Drugoga svjetskog rata postati najvažniji i najomiljeniji pisac reportaža čiji sjaj nije uminuo do danas.
Pisao je među ostalim u »Omladini«, »Hrvatskom radiši«, »Našem mornaru«, »Zagrebačkom listu«, »Foto reviji«, »Mickey stripu« i »Kulisi« gdje objavljuje pjesme, novele, crtice i feljtone. Godine 1935. počinje objavljivati u zagrebačkim »Novostima« seriju fotoreportaža »Niz strminu bijede« koje su bez sumnje među najtragičnijim i najljepšim žurnalističko proznim radovima u povijesti hrvatskog novinarstva.
Sprijateljivši se s skitnicom Mavrom Cvekom, izbjeglicom iz Istre, ušavši i sâm u svijet teškog siromaštva, Fuis je pisao o bijedi, borbi i snovima skitnica. Podatak da su Fuisove reportaže duboko uznemirile javnost i pokrenule sabirnu akciju za pomoć siromasima preko redakcije »Novosti« pokazuje onaj rijetki moralni nerv koji je imao rijetko koji autor u povijesti hrvatskog novinstva.
Jedna od najstrašnijih Fuisovih reportaža opisala je stradanje skitnica u »Hotelu slama« - vojnom sjeniku u istočnom dijelu Zagreba, gdje su ljudi i nakon požara, opečeni i bijedni nastavljali svoje skitničke živote...
Duboko uronjen u strahote svakodnevice (poput svih velikih pisaca), ali romantik i maštar u duši koji je vapio za slobodnim prostranstvima - Fuis je u svojim tekstovima, osobno bih rekla, ostavio svjedočanstva o prijeratnom Zagrebu, čija je snaga usporediva s foto opusom Toše Dapca.
Fuis je poginuo vrlo mlad na putu do partizana 1943. u pretrpanom avionu-dvosjedu noseći s tri ilegalca fotofilmski materijal iz okupiranog Zagreba i pismo pod ilegalnom šifrom »Galeb«.
Najnovija knjiga Fuisovih putopisa nosi ista obilježja kao i njegove reportaže s »dna«. Pisana je s mnogo goleme nježnosti prema ljudima koji teško životare među čarobno lijepim zagorskim brežuljcima, podravskim i slavonskim selima.
