Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici
  Odabrao: Davor Suhan           26.11.2008.         1784 pogleda
Božje tajno ime

“Dajem ti Svoje tajno ime, pa pođi s njim po svijetu”, reče Divni Divnoj, koja se spremala na spust u ljudsku kolijevku. Divna je bila radoznala, htjela je iskusiti život na zemlji, u čovjekoliku tijelu.

“Pa kad ga budeš izgovorila, bilo gdje i bilo kada, Ja ću ti doći”.

            Divna uze ime, stavi ga u njedra, i rodi se kao žensko. Rasla je tiho, od svih nezamijećena. Po ljepoti neugledno ravna, po pameti ugledno neslavna. Njezino jedino blago bijaše to nešto, što je nosila u njedrima. Ali nije znala što nosi, niti da nosi. Dragovoljno nije znala. Bila je, zapravo, sirotica, u svemu oskudica.

            Muž, za kojega se po sili udala, tukao ju je redovito svake subote. Ali ona je mislila da tako treba. Osmoro, koliko ih je rodila, što poumiraše, što se odseliše. Ona se nije usudila rogoboriti - ni put neba, ni zemlji u uho. Njezin gnjev i tuga bijahu bezbojni.

            Onda, jednoga dana, nekako joj iz usta izađe ono tajno ime. I odmah joj uljezne u maternicu, naseljenu sada po deveti put. Kako je muž u to vrijeme već bio pod zemljom, udovica ne povjerova da je trudna, pa joj zbog toga ni trbuh ne nabubri, niti joj dojke nabujaše. Tako sve dok jednoga dana, po devetomu mjesecu, u polju, dijete ne ispadne iz nje. Ona se vrati kući i svima rekne da je dijete našla u polju. Povjerovaše joj. Najčudnije je bilo što je i sama povjerovala da je dijete nahoče, tko zna čije, i da je njoj dopalo.

            Dijete je raslo brže od mlade topole. Kosa mu bila lješnjakove boje, a oči zelene. Nije bilo nalik ni na koga. Govorilo je:

            “Ja nisam odavde, ali niste ni vi”.

            “Pa odakle si”? pitali su susjedi.

            Dječak je pokazao na majčina njedra. Susjedi i majka bi se nasmijali, kao kad nevina usta izreknu neku slatku besmislicu.

            Otkad je rodila deveto dijete, žena se pomladila. Stala odlaziti na sijela i u kola. Kititi se, prikivati muške poglede na sebe. Gledati se u zrcalu i smiješiti se sebi. Sve što ju je zaobišlo, sada se po nju vraćalo. “Idemo, idemo, u kneza na bal”, mamilo je. I išli su. Ali joj je najradosnije bilo gledanje u zelene oči. Tada je znala sve što je trebalo znati, imala sve što se moglo imati.

            Jednoga je dana dječak otišao u polje da joj nabere cvijeća, i više se nije vratio. To jest, vratio se, položio cvijeće na prag, i netragom nestao. Ona ga je čekala danima, mjesecima. Za vrijeme čekanja posve je ostarila. Opet su joj kose posijedjele, tuga izgubila smjer i boju. Opet je pomislila da tako treba biti – jer netko se doseli, netko odseli, i to je to pod tvrdim nebom.

            Jednoga joj tmurnoga dana opet ispade iz usta Njegovo ime. Tad joj  pod zimskim prozorom munjevito nikne grm ruža. Kad je udahnula njihov miris, znala je sve što je trebalo znati. Danima je ostajala na prozoru, udišući, ne izdišući. Bivajući što jest – Divna. Ali kad se jednom zgodom udaljila od prozora, zaboravila je sve što je saznala, i opet je pomislila da ni o čemu ne vrijedi misliti, jer se ništa ne može znati. 

            Onda, opet jednom, ono tajno ime odluči joj izaći na usta, progovoriti, gurnuti svijet na početak. I opet nešto divno siđe, netko pravi naiđe. Pa ode. I onda opet...

 

            Kad je, umorna i svim jadom i radošću zdosađena, konačno stigla u svoj dom, Divni ju je dočekao na pragu. Pogledao je u sunce na Svojemu  zapešću i izvijestio sve vidno i nevidno:

            “Ćekam te već cio otkucaj srca”.

            Ona se nasmije nad ovom nesuglasicom između neba i zemlje; ali sjetivši se svojih stoljetnih muka i samoća, reče Mu prijekorno:

            “Nisi održao riječ. Nisi mi došao”.

            “Najprije sam ti došao kao dijete, potom kao miris, potom kao kiša, potom kao...” I Divni je nabrajao sve što na svijetu ima.

            “Nije moglo odjednom”, reče na kraju, ispričavajući se. “Izgovarao sam te slog po slog, ime Moje”.

 

            Putevi nebesnika slični su našima: i oni moraju saznati tko su. Ali za njih je to igra, a za nas...

 

 

 

 Vesna Krmpotić. DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Vesna Krmpotić - još neobjavljeno



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.