Sabor u četvrtak o državnom proračunu za iduću godinu
Divjak: Jedini sustav u koji moramo ulagati jest sustav odgoja i obrazovanja
Mrak Taritaš: Rebalans proračuna prava slika Vlade - tri godine bez ozbiljnih reformi
Aladrović obećao pravedniji i objektivniji sustav plaća u javnim službama
Prosvjed sindikata obrazovanja: Nemamo pravo odustati, idemo dalje!
Ministar Marić hvali se odgovornim upravljanjem, oporba kritizira
Maras o sastanku Plenkovića i Bandića: "Ruka ruku koruptivnu mije"

Božići u «mraku»


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić           19.12.2005.         2419 pogleda
Božići u «mraku»

U Omladincu, gdje je nastupao Keprure, jedni drugima čestitali smo Božić mnogo prije demokratskih izbora. I to kratko vrijeme doista je izgledalo kao da će se sve okrenuti nabolje...

Doma sam bez posla jer se jer su mi novine u kojima sam radila propale. Šefice nisu pametno radile i to više nitko nije htio kupovati, a nas koje smo upozoravale da bismo trebale drukčije, nisu htjele slušati. Zato smo sad sve na cesti. Neke s većim, neke s manjim otpremninama. Šefice s većima – mi s manjima.
Naći ću ja novi posao, ne kanim pasti Dalmatincu na grbaču – tim više što ni on nije među bolje plaćenima. A o tome što može šljaker kad šefovi ludo rade raspravljat ću, i to s posebnim užitkom, drugom prilikom jer - evo nam Božića, našeg hrvatskog, komercijalnog Božića, sa šarenim izlozima, gužvama u shopping centrima, procjenama o tonama hrane i milijunima kuna koje ćemo pojesti i potrošiti. Tek će nas prigodne dobrotvorne priredbe podsjetiti načas da Božić nisu samo slobodni dani, zimovanja i darivanja. Ali inače baš ne volimo da nam netko podsjećanjem na svoju sirotinju kvari naš topli, velikodušni blagdanski ugođaj.
Vidi me Dalmatinac kako se ujutro vučem po kući u trenirci umjesto da se spremam na posao, pa mi dobronamjerno savjetuje da odem u grad, prošećem i opustim se razgledajući izloge. Baš se lijepo sjetio – da gledam i da mi sline cure, jer ne smijem ništa kupiti, kad su mi kune za otpremninu odbrojane! Bolje mi je da sjedim doma, da što manje trošim i prisjećam se nekih svojih davnih, virovitičkih Božića.
A sjećanja su navrla potaknuta izložbom fotografija Keprurea u Boomu. Jest, baš kao što kažu na Virovitica.netu - tada su se mladi pravili važni i pametni kritizirajući vlast i izgovarajući «velike istine» s pozornice. Danas su mladi u tim godinama mnogo pragmatičniji, više rade, usredotočeni su na karijeru - ili pak na preživljavanje - pa nemaju vremena za slične umjetničke projekte. Ali dobro je toga se prisjetiti, da se vidi da se nekad drukčije živjelo, pa da iz toga svi izvučemo neke pouke. Eto zato još jednog razloga da se prisjetimo kao je bilo u ono vrijeme «mraka» i kakvi su bili naši Božići u tom «mraku».
U ta davna vremena – najbolje je tako reći, jer ionako je sve ostalo u prošlom stoljeću - u ta davna vremena, dakle, jako se pazilo na to tko slavi Božić, a tko ne. Moja je mama bila učiteljica - mama je u mirovini, pa sad smijem sve ispričati kako je bilo. Prosvjetni radnici, a u rodbini je bilo puno prosvjetara, morali su biti politički svjesni i «na liniji», pa se osobito pazilo pokazuju li oni u božićno vrijeme neke znake slavljenja. Kako se pazilo? Tako da bi se netko tko bi zavirio u kuću znao ogledati je li negdje na zidu katolički kalendar, pa bi to poslije negdje spomenuo. Ili bi se gledalo kome kroz prozor svijetli bor prije Božića, pa bi se i to negdje spomenulo. U manjim mjestima takve se stvari uvijek lakše primijete. To sam shvatila tek kasnije, kad sam vidjela kakav je predbožićni raspašoj zapravo vladao u Zagrebu, dok su u provinciji ljudi jedni drugima visili za vratom, sustezali se, štreberski pratili, prijavljivali i ustručavali.
Zato se kod nas u kući, uzorno, bor kitio poslije Božića, a prije Nove godine. Nismo išli na ponoćku, niti u crkvu. Tata je, kao veterinar bez političkih ambicija, volio božićne pjesme, pa je za svoju dušu nabavio ploče «U to vrijeme godišća...». Mama je bila u kuhinji kad bismo ih slušali. Nije me smetala ta obiteljske podvojenost. U to vrijeme išli bismo na doček Djeda Mraza u tatinu Veterinarsku stanicu, gdje smo dobivali veliki paket u crvenom celofanu s bombonijerom i čokoladama, dok je mama iz škole donosila omanji paketić - uvijek su prosvjetari bili skromni, ali barem je nešto bilo. Na Badnjak se jeo fiš-paprikaš, što nam nije bilo osobito neobično, jer je mama i inače znala pripremati onaj svoj odlični fiš, gust kao umak, u koji bismo umiješali posebno skuhanu tjesteninu
Ali zato su Božić slavile bake i djedovi. Znalo se da se na Božić treba lijepo spremiti, pa otati Nikoli čestitati Božić, a on bi, dok je još bio u snazi, izvadio svakome po novčanicu. Kad bi se tih dana ja mala našla među rodbinom gdje nekima treba čestitati Božić, a nekima ne, odozdo bih se s molbom za pomoć okretala mami i pitala «kome još». Mama bi onda signalizirala «da, da i striki...», a poslije, kako su godine odmicale, a stega popuštala, svi bismo se srdačno izljubili za blagdane, a teta Elza bi srebrnim glasom na njemačkom otpjevala «Stille Nacht».
Kako mama i tata nisu išli u crkvu, teta Zora Grčićeva pobrinula se da mi kao još predškolci vidimo štalicu, pa nas je jednom primila za ruke i odvela u crkvu. Kod bake u Brezinama prvi put sam uočila iznad vrata kredom napisano ono G+M+B, pa sam pitala što to znači. Sve bi mi odmah objasnili – moji su se, srećom, držali onoga da kad pita, djetetu treba odgovoriti.
U školi se znalo tko ide u crkvu, a tko ne, osobito u višim razredima, u drugoj polovici sedamdesetih. Ne znam je li to bila politika škole, ali kako je Božić bio radni dan, učenicima koji bi nakon ponoćke ujutro zakasnili neke učiteljice nisu ni bilježile zakašnjenje. Slušala sam gotovo sa zavišću kolegice kako pričaju da odlaze u ponoć na misu, pa crkva bude puna ljudi i svi zajedno pjevaju...
Sjajne, crne krunice i svečano uvezane molitvenike tete Blanke, druge supruge otate Nikole, gledala sam sa strahopoštovanjem. Teta Blanka povjerila mi je čak da je jedan od molitvenika pripadao i osobno mojoj baki Marijani - koja je umrla prije mog rođenja - i da baš njega najradije koristi jer ima najkrupnija slova. Bilo je to više nego dovoljno da iz svoje dječje perspektive shvatim da su crkvene stvari jako važne, da je to velika tajna koju ne poznajem, ali koju trebam jako cijeniti. A još više dobre i valjane ljude koji o njoj puno znaju, poput tete Zore Grčićeve i njezine obitelji.
Još smo na fakultetu odvojeni od života, ali kad s prvim zaposlenjem bućnemo u stvarnost, takve dragulje koje smo dobili u djetinjstvu treba dobro pospremiti na sigurno, kako njihov sjaj ne bi izblijedio.
Kad sam se tako sa 22 godine pripremala u CINK-u (Centar za Izobrazbu Novinarskih Kadrova – i to nije najbedastija kratica iz tog doba) da bućnem u gradsku redakciju Večernjeg lista, veliki Drago Auguštin rekao je nama polaznicima da je u središtu pažnje novina – čovjek. Bit će tu onda mjesta za mene psihologa s literarnim ambicijama – tješila sam se, nesigurna kao uvijek. No, Auguštin je bio svestran i širokih nazora, pa je malo idealizirao onu pravu novinarsku situaciju. Jer uvjerila sam se, na svojoj koži, da u središtu pažnje novina – i onda kao i danas - nije čovjek nego politika. Ali čovjek je taj koji pravi novine i on mora na Badnjak stići kući na večeru! Bez obzira na politički predznak novina i partijsku pripadnost, moćniji urednici na Badnjak bi brzo nestali iz redakcije – bez obzira jesu li bili katolici, pa su večere pripremali kod kuće, ili pak pravoslavci, pa su bili pozvani kod nekoga. Ostali bi mi, gradskići, koji smo morali raditi po njihovim rasporedima, i oni koji su bili «u kazni», što je značilo da su negdje nešto «hrvatski» zgriješili. Ja nisam, ali kao da jesam. Ni onda, a eto, ni danas, nisam se znala izboriti za bolje.
Ja, dakle, na Badnjak na sjednici Općinskog komiteta SKH zagrebačke općine Centar kao novinski izvjestitelj. Neka strašno važna sjednica u tri točke, a najvažniji domjenak za kraj godine. Svi ozbiljni i nepoznati, pa sam se obradovala kad se pojavio i jedan Virovitičan kao izaslanik studenata. I poslije sjednice – dakako, licemjerje na djelu – specijaliteti s roštilja. Iznose drugarice iz komiteta goleme pladnjeve s ćevapčićima i ražnjićima. Kao da ne znaju da je Badnjak i post – a zapravo baš zato. Pogledali se nas dvoje Virovitičana, čitamo si misli, ali što ćemo nego pridružiti se, pa žvačemo one prepečene ćevape, a mislimo na naše doma, koji sjedaju za virovitičke fiševe i riblje večere.
Eto, takvi su to bili Božići, kao kod prvih kršćana, puni vjere, dostojanstveni i tajanstveni, bez reklama, shopping groznice, bjesomučnog darivanja i prejedanja. I baš u Omladincu, u kojem je nastupao Keprure, gdje bismo se onih godina, na zgražanje naših roditelja, mi mladi okupljali na disko večerima - jedni drugima čestitali smo Božić mnogo prije demokratskih izbora. Čak i omladinski rukovodioci na Božić bi se međusobno glasno cmoknuli u obraze. To kratko vrijeme izgledalo je doista kao da će se sve okrenuti nabolje. Izgledalo je kao da se ne gleda tko slavi, a tko ne slavi, je li netko iz familije prosvjetara i tko će koga prijaviti. I mi ove i oni one vjere, svi bismo si u Omladincu, kad bismo se našli na Božić, čestitali poljupcima u obraz. Bio je to tada naš starmali način imitiranja odraslih kojim smo htjeli pokazati i da znamo nešto više od njih, da smo pametniji i da nije sve crno ni u «mraku».
Trajalo je to, znamo svi, samo kratko vrijeme, ali ne mogu odoljeti, Virovitičani moji, a da vam ovom prilikom ne poželim da vam opet oživi duh takvog, skromnog i zajedničkog Božića!

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: