U tim piramidama ne mislim da bi otkrića mogla biti pohranjena. U tom nekom prelaznom tunelu sa ovog u ono, nedefinirano. Pa to nedefinirano zalijevam svakodnevno. I kakav bi to prijelaz bio iz istog u isto, nekakav deterministički fatalizam preokrenutih dimenzija.
Znam da je moja ličnost skup elemenata, svojevrsnih kontrolnih točaka, komadića besmrtnosti. I tvoja je takva, te 2 besmrtnosti koje nosimo samo se sudaraju u borbi da dosegnemo vječnosti. Jer besmrtnost i vječnost nisu sinonimi. I jedan i drugi pojam mogu se pretvoriti u agoniju. Vječnost je relativna stavka jer koja je garancija da je vječnost zauvijek. Nju je ipak lakše prevariti no besmrtnost. S njom se možemo samo igrati. Pa me mumificiraj, ako se poželim vratiti iz tog lutanja paralelnim svjetovima. Omotaj me plahtama koje su disale tvojim mislima, palminim uljem za borbu protiv zabluda, solju da me zapeče pokoja loša uspomena, ako prenaglo napravim skok iz onog u ovo pospi me aromama i zarobi labirintima. Ispreskakat ću sve zamke uzanih grobnica. I ostavi mi pokoju sliku, ako se probudim, kad se probudim da se izazove bilo kakva emocija. Da shvatim da sam opet postala smrtna za još nekih pregršt godina.
Sfingu na ulazu prevarit ću pitanjima na koja ni ja nemam odgovor: Koliko je čvrst zaborav? Kolika je razdaljina između onog što nemamo i onog što imamo? Koliko je bilo potrebno odsustva da izblijedi sve ono što nismo tražili, a pronašli? Ili u biti htjeli, i uspjeli?
Pažljivo neka robovi želja postave kamene blokove, kao onomad, davno na obalama Nila…Neka se označe strane svijeta, neka meridijani dijele zemlju na iste dijelove, neka sunce se igra sa sjenama…trebat će mi možda takva navigacijska mapa, kada ostanem bez unutarnjeg kompasa.
Imam li želju biti simbol božanstva u tvojim očima, proleti misao…Da budem stamena vladarica, suvereni vlasnik prijestolja. Pa se poigram sa oblacima kada žezlom sa oznakama orla zavrtim kao sa čarobnim štapićem. Već sam jedinstvena, već sam neprocjenjiva, ali ti za svaki slučaj me još ukrasi slonovačom i zlatnim listićima, dragim kamenjem i reljefima. Ma ne, ne govorim o materijalnim dobrima, već o onome što znam da je tvoje, a meni pripada,…tvojim usnama. Tu je negdje ona Nika, kraljica pobjeda, ne može biti daleko od Olimpa, ona će ti reći koliko je neizbježno poći mojim stopama. A onda me pitaj koliko sam zadovoljna, pazit ću kada pošaljem gromove da dopru do svih tvojih pora.
Zavidjela bi Aleksandrija, i sve lađe Orijenta u potrazi za lukama. Da neskromna sam, ali svjetlo koje čini put od mojih do tvojih zjenica je neusporediva kategorija. I ne treba ti hram muza, sama sebi ću opet bit laskava, kao paket sve u jednom sam ti dostavljena. Sklonište za život koji pripada neispisanim stranicama. Jer ono najvrjednije nije moguće zabilježiti na papirusima. I uzalud svi kipovi i ukrasi, stavi ih na stranu ovaj put, pogotovo onog koji viče, jer znaš da nijedan alarm te ne može dovoljno dobro i dovoljno pravovremeno upozoriti kada ti tog istog ne želiš ćuti. Neka ostali svijet miruje, neka ostali svijet vjeruje u ono što vidi. Kada se jedna dimenzija ruši, nema potrebe za domino efektima.
Ako kojim slučajem svjesno poremetimo tonove, i uklonimo zrcala da izbjegnemo refleksije, pripisat ćemo to uvjetovanom refleksu samoobrane. A ja ću tada tankim, zlatnim perom napisati samo tebi razumljive riječi negdje u zidove ruševina. I znam da ćeš jednog dana pokušati to prekriti, i znam da ćeš jednog dana to ponovno otkriti.
Sa hramovima nema nesporazuma. Uvijek je bilo lako graditi oltare i prinositi žrtve, makar u ljubavi ništa ne bi smjelo biti kvantificirano kao takvo. U tom nekom hramu mogu podignuti i spomenik bilo čemu što štujem i ne, u što vjerujem i u što ne, što me ushićuje i što ne. Obijat koljena da tvrdim klečalištima, tražiti istok ili zapad kako bi se klanjala. A onda mogu sve to razrušiti i stavit tvoj lik kako bi te ovjekovječila. Radi opet onog prelaska iz ovog u ono, ili obrnuto, kako se poklopi. I tad će možda stići zabrana, da sva slova moga imena počivaju u abecedama.
I znat će se vrlo dobro po nalazima puno stručnijih da od loših slitina nema neuništivih tvorevina.
Neminovno je vrtjeti se oko grobnica, ili ajde uzmimo neki malo veličanstveniji izraz pa neka to bude mauzolej. Oko smrti se sve ionako na kraju svede. Baš kao protuteža onom priželjkivanom vječnom segmentu. A u grobnice, mauzoleje, sarkofage, urne, obične kartonske kutije, teglice…uvijek možemo ponešto zakopati. Dragi moj, ja ne tražim da me u smrti opjevaš, da me grandiozno zakopaš, da opustošiš sve kako bi me imao u prahu negdje zametnutu. Kad me ne bude ne treba mi glorifikacija, hoću da me svetkuješ dok sam ti opipljiva.
Nemoj se bojat prejakog mlaza nježnosti, neka se slijeva niz listove skrivenih vrtova na krovu svijeta kojeg gradim kako bi bila sigurna. Imam krvi smrtnika makar mi ponekad u kosi zaigra duh nimfi gorskih vijenaca i sakrivenih izvora. Othranit će me neka pitoma zvijer kad joj dođem ranjena. Sve te vrtove ću rastvorit pred tvojim očima, a ti mi udovolji, daj mi da rastem zaklonjena, ispod tvojih krila, da budem potpuna. Cvijet hibiskusa u zjenicama, sjeme raskošnog glicinija na jagodicama, ispod tvojih koraka meka paprat da bude postelja. Za moje kovrče sa zrnom jasmina, za jedno nebo boje jorgovana, za svijet zaštićen laticama tulipana. Za vrijeme uštapa mjesec će možda varati plime i oseke, a negdje daleko još uvijek u grmu malina sniva ona samo za tebe skrojena.
Nešto kolosalno samo još nedostaje. Nešto puno veće od mene i tebe, zajedno ili odvojeno, pogotovo odvojeno. Nekakav impozantni trag da smo postojali na ovoj ili onoj strani, i da nismo ipak besmrtni. Tu grandioznost ostavljam nekim drugim silama, možda onome što postoji, i ne postoji, a to je sudbina. Na njoj se može raditi dobrim mislima, ili smionim djelima.
