Ministarstvo omogućuje školama terensku nastavu u Jasenovcu
Sinčić: Staviti moritorij na uvođenje 5G tehnologije
Predstavnici SPC-a bojkotirali ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana
Atifašistička liga: 75 karanfila za žrtve holokausta na Trgu žrtava fašizma
Ministar Kujundžić nema izbora, ili će sam odstupiti ili će ga smijeniti
Bunjac napušta Pernarovu stranku
Odbor za obrazovanje: Promicati radnu definiciju antisemitizma

  Aktualnosti

Boris Pavelić za Deutche Welle u povodu izlaska knjige "Kad glave igraju": Mnogi su bili protiv rata, rijetki su o tome govorili

  Una Sabljanović/Deutche Welle           09.01.2020.         944 pogleda
Boris Pavelić za Deutche Welle u povodu izlaska knjige "Kad glave igraju": Mnogi su bili protiv rata, rijetki su o tome govorili

U izdanju Kuće ljudskih prava krajem prosinca objvljena je knjiga “Kad glave igraju – svijetla strana devedesetih” Borisa Pavelića. Knjiga donosi portrete ljudi koji su se nedvosmisleno, riziku usprkos, usprotivili nasilju kolektivističkog nacionalizma.

Premda je to nasilje odnijelo 150 tisuća života i uzrokovalo apokaliptična razaranja, njegova ideološka osnova –  kolektivistički nacionalizam – i danas je temelj politike u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Istodobno, antinacionalizmu i zaštiti ljudskih prava javni se prostor sužava: potisnuti su, krivotvoreni i javno proskribirani. Nakon kratkog zatišja dvijetisućitih, stvarnost se izvrnula još jednom: nasljednici ratnih vođa postali su društvena elita, njihovi protivnici opet bivaju proglašeni neprijateljima.

“Kad glave igraju – svijetla strana devedesetih” nudi obrnut pogled: nasilnu nacionalističku revoluciju pokušava prikazati iz perspektive onih koji su prozreli i javno odbacili nacionalizam i rat. Novinar Boris Pavelić opisao je desetak biografija iz sićušne zajednice onih koji znaju da je suprotstavljanje nasilnom nacionalizmu uvjet očuvanja vlastitog dostojanstva i života bližnjih.

U povodu izlaska knjige Deutche Welle je objavio razgovor s Pavelićem kojeg prenosimo u cjelosti.  S Borisom je razgovarala Una Sabljanović.

DW: Nedavno ste objavili knjigu „Kad glave igraju" u kojoj pišete o intelektualcima iz Srbije i Hrvatske koji su u vrijeme raspada Jugoslavije učinili sve da zaštite žrtve nacionalizma, a potom ratnih zločina, a onda da o tim zločinima kažu punu istinu. Među njima su Borka Pavićević, Vesna Teršelič, novinari Feral Tribuna, Radomir Konstantinović, Drago Hedl… Podnaslov knjige je „Svijetla strana devedesetih“, ali Vaš predgovor naslovljen je „Divno gubitništvo“. Zašto?

Boris Pavelić: To je parafraza naslova romana Leonarda Cohena. Odlučio sam se za taj naslov zato što se danas čini da je napor tih ljudi zaboravljen, nedovoljno prepoznat i često potisnut u javnosti, a u isto vrijeme, vlasti i u Srbiji i u Hrvatskoj kao da su uzurpirale dostignuća tih ljudi. Naročito to vrijedi za Hrvatsku, jer su zasluge za ulazak Hrvatske u EU u najvećoj mjeri, rekao bih, baš u radu tih ljudi.

Ali danas imate na vlasti u Hrvatskoj nasljednike režima Franje Tuđmana, koji u isto vrijeme njega veličaju i tvrde da su oni zaslužni za ulazak u EU, što je veliko političko licemjerje. Oni preuzimaju zasluge ljudi o kojima sam pisao, a devedesetih su ih napadali i optuživali da su izdajnici. Nešto slično imate i u Srbiji s grotesknim predstavljanjem Vučića kao da je on nasljednik ili netko tko provodi političke ideje Zorana Đinđića, što je, rekao bih, još licemjernije.

DW: Hannah Arendt piše da su „mračna vremena“ česta pojava u povijesti i da osvjeteljenje tada potiče od svjetlosti koje neki ljudi zrače životima i djelima. Bi li se bilo kakva vrsta analogije mogla napraviti između vaše knjige i djela Hannah Arendt?

To bi svakako bilo previše. Ali drago mi je da ste zapazili baš taj odlomak. Ja sam, naravno, to pisao bez te namjere, ali je činjenica da postoji divljenje prema ljudima koji u opasna vremena, kada to može biti i životno opasno, naprosto ne popuštaju pred strahom, uporno i plemenito, javno govore o nepravdama i o tome da bi svijet morao izgledati drugačije.

Tu naglašavam to „javno“, zato što je ključna razlika u tome možemo li smoći hrabrosti da javno kažemo što mislimo u opasnim vremenima ili da, kao što je učinila većina, svoje nezadovoljstvo zadržimo za sebe. Jer u istraživanju za ovu knjigu i iz razgovora s akterima, shvatio sam da su mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji bili protiv rata, ali su samo rijetki smogli snage da to javno kažu i djeluju uporno i dugo godina, a to su ovi koje sam opisao u knjizi. To je ono što i Hannah Arendt govori u svojoj knjizi.

DW: Kako ste doživjeli izbor Zorana Milanovića za predsjednika?

Mislim da će društvena atmosfera biti relaksiranija samo utoliko što Milanović, za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, nije taj koji bi implicitno ili nekim signalima poticao nešto, on sigurno neće biti taj koji će se slikati pored ustaške zastave, neće biti taj koji će predsjednicima nacionalnih manjina pisati pismo o tome da oni ili neki drugi u Hrvatskoj vrijeđaju hrvatski narod, itd. Dakle, Milanović nije čovjek koji pothranjuje mržnju i šalje signale da je ona dopuštena.

Ali s druge strane, mi se sjećamo da se Zoran Milanović suprotstavio uspostavljanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM.) Isto tako, znamo da je njegova vlada donijela odluku kojom je odbila optužnice za ratne zločine BiH zato što su one sadržavale neke koncepte iz presuda Haškog suda. Dakle, nisam siguran da će se politika kao takva relaksirati u mjeri da će istinski otvoriti put regionalnoj suradnji, a naročito ne rješavanju nerazriješenih problema iz ratova devedesetih godina. 

DW: Vi ste u knjizi podsjetili da je zaslugom profesora Zorana Pusića bio organiziran skup na kojem su bili tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić, i sva tri člana Predsjedništva BiH. Napisali ste da je to bio zvjezdani trenutak poslijeratne regionalne suradnje koja se raspala kao kula od karata kada su na vlast došli Grabar-Kitarović i Vučić. Kako će se sada razvijati odnosi Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?

Očekujem situaciju da će se poslije nekog vremena moći reći – nije šija nego vrat. Sumnjam da će se odnosi Srbije i Hrvatske poboljšati na toj najvišoj razini, premda je Milanović u kampanji govorio o tome da je gospodarska suradnja između Srbije i Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije vrlo važna za sve te zemlje, da zauzima veliki dio vanjske gospodarske suradnje uopće, tako da on jest svjestan važnosti odnosa u regiji. Sigurno neće demonstrativno poput Kolinde Grabar-Kitarović tvrditi da Hrvatska mora otići s Balkana, što je jedna groteskna tvrdnja.

Ali do koje će mjere Milanović , a i Vučić, htjeti poboljšati i olakšati te odnose, nisam siguran. Činjenica je da Vučić nosi teški teret vlastitog djelovanja u devedesetim godinama, i to mu u Hrvatskoj nijedan političar, s razlogom, ne može zaboraviti.

Što se BiH tiče, isto tako mislim da neće biti velikih promjena zato što u Hrvatskoj nema relevantne političke snage koja bi zagovarala drugačiji pristup političkim problemima u toj zemlji od onoga koji zagovara HDZ BiH. Drugim riječima, mislim da će se možda dogoditi neki sastanci, neki susreti, ali da će se nešto suštinski promijeniti, ne bih rekao.

DW: Iako je „Divno gubitništvo" naslov predgovora, ipak završavate knjigu razgovorom s Vesnom Teršelič iz organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, koja kaže da je ono što je godinama radila na trenutke djelovalo besmisleno, ali da ipak postoji naslijeđe na koje mogu biti ponosni.  Je li takav kraj knjige slučajan ili ima poruku?

Da, hvala Vam, dobro ste to zapazili. Radi se o tome da je nastojanje oko slobode i oko ljudskih prava uvijek takvo da se mora reći da je čaša do pola prazna. I to je bio jedan od razloga zbog kojih sam htio napisati knjigu o nekima od ljudi koji su obilježili najteže vrijeme borbom protiv rata i da bi se sačuvali ljudski životi. Upravo zato da se pokaže da, koliko god njihov napor izgledao neuspješan, da je on ipak nezamjenjiv, da je vredniji nego što mislimo i vrijedan svakog poštovanja, koje, nažalost, na ovim našim prostorima nikada ne dobiva.

Naprosto sam tu knjigu napisao iz osobnog i profesionalnog divljenja prema ljudima poput Staše Zajović ili Borke Pavićević i mnogih drugih koje nisam stavio u knjigu. Jer dobro znam što znači nastojanje oko istine u ovakvim društvima, pa mi je potpuno jasno da bi ljudi iz ove knjige trebali biti uzor i primjer u našim društvima, a ne, kako ih se često doživljava, čudaci i marginalci, a naročito ne veleizdajnici, izdajice, vještice, kako ih se uvijek iznova optužuje.

Knjigu slobodno možete skinuti u pročitati ovdje

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.