VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke

  Aktualnosti

BORIS PAVELIĆ Obuvanje za dugi put

  Boris Pavelić/Novi list           27.01.2019.
BORIS PAVELIĆ Obuvanje za dugi put

Negacionizam i oživljavanje ustaštva u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj toliko su uznapredovali, da se čini kao otkrovenje govor kardinala Bozanića u četvrtak na molitveno-komemorativnom susretu u Zagrebu. Valja međutim ostati pribran, te suspregnuti poriv da se prepustimo prostodušnom oduševljenju: sve dok crkva, do posljednje župe i svećenika, javno, jasno i glasno ne odbaci proustaške sentimente – o pompoznim negacionističkim sijelima da i ne govorimo – kardinalov govor neće prerasti u prijelomni trenutak, jedan od onih u kojima »nešto pukne u zraku«, nego ostati tek dobrodošao, ali nevjerodostojan detalj iz sumračne civilizacijske sadašnjosti hrvatskoga katolištva - piše Boris Pavelić u kolumni Pronađena zemlja u Novom listu.

Pred zagrebačkom prvostolnicom, na Kaptolu, simboličkome središtu hrvatskoga katolištva, Zagrebačka nadbiskupija i Židovski informativno-obrazovni centar Hatikva organizirali su prekjučer molitveno-komemorativni susret u povodu 27. siječnja, kada je 1945. oslobođen Auschwitz, pa je proglašen Međunarodnim danom sjećanja na Holokaust. Za razliku od sličnih komemoracija, ovaj je skup bio i vizualno raskošan i dojmljiv: na zvoniku katedrale izvješen je pedeset metara dug natpis na hrvatskome i hebrejskom, s memorijalnim citatom iz Staroga zavjeta, koji dijele i židovi i kršćani. Okupilo se tu uglednoga svijeta i dosta političkih glava; iz sveg srca pjevale se bolne židovske pjesme i snažne molitve – skup, u jednu riječ, ljudske dubine, razumijevanja i solidarnosti, a, nadamo se, i iskrenoga kajanja.
Naročit trenutak, ipak, bio je govor nadbiskupa Bozanića. »Treba dati posebnu pozornost«, kazao je kardinal, »onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške, ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi.« Kardinal se spomenuo »velikoga stradanja hrvatske židovske zajednice, a posebno zagrebačkih Židova, duboko utkanih u život i kulturu grada, kojih je – kako govore podaci – od jedanaest tisuća preživjelo manje od dvije tisuće.« Suosjećam, nastavio je, »s preživjelim Židovima koji nose teret osobnog iskustva ljudske okrutnosti, s njihovim obiteljima i potomcima te cijelim židovskim narodom.« Te najvažnije: »Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.« I na kraju: »Ovdje se, svima je poznato, i u doba Holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo i protiv zatiranja židovskoga naroda«.

Uistinu, nov je to i drukčiji govor. Bozanić je jasan: valja, »bez ikakve zadrške«, govoriti »o Jasenovcu i drugim logorima«. Valja biti svjestan razmjera tih zločina, suosjećati i razumjeti bol potomaka žrtava, »ljudi koji nose teret osobnog iskustva ljudske okrutnosti«. Životi djece i unučadi počinitelja, pak, »obilježeni su zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom«. I na kraju, zvuči gotovo autoironično: »Svima je poznato« da se ovdje, u Hrvatskoj, i tada »čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo« protiv Holokausta. Tko je bio taj »jasan glas«, to Bozanić nije smogao snage jasno i glasno reći – da nije Stepinac? Ili ipak Titovi partizani? – i to je, rekli bismo, jedini ozbiljan propust u njegovu govoru, ako zanemarimo da mu je, posve fiziološki, doslovno zapeo glas u grlu kada je krenuo spomenuti »istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora«.

I da, sve to zvuči kao iznenađujući, dobrodošao i ohrabrujući preokret. Samo, što s njim, ako jest preokret? Hoće li crkva nastaviti ugošćavati laži Sedlara, Vukića i Leljaka? Hoće li prijeteći ekstremistički »Pokret Velebit« i dalje imati prostorije na Kaptolu? Hoće li Glas Koncila nastaviti objavljivati neistine o Jasenovcu? Hoće li katolički svećenik Stjepan Razum i dalje voditi negacionističku udrugu koja izmišlja novu povijest? Hoćemo li, uostalom, iz crkve ikad čuti riječ o genocidu nad Srbima – jer taj zločin u četvrtak nitko nije spomenuo? Hoće li dijelovi crkve i dalje biti ideološki inspiratori za Hrvatsku pogubne teorije o »dva totalitarizma«? Hoće li, uostalom, i sam kardinal ispraviti svoju nedostojnu gestu iz Jasenovca, kada je došao na pola puta do Kamenog cvijeta, pa se odjednom okrenuo i otišao, ne poklonivši se žrtvama u Bogdanovićevoj kripti? Eto stoga skromnog prijedloga: u travnju ove godine deseta je obljetnica tog Bozanićeva propusta na mjestu sjećanja zločina i patnje. Neka sada ode opet, neka sudjeluje u komemoraciji sa zajednicama žrtava. Neka pozove da se makne »U« s ploče poginulim HOS-ovcima. I neka smjernim poklonom pod Kamenim cvijetom iznova demonstrira ono što je pred katedralom u četvrtak izrekao. To bi uistinu bio prvi pravi korak na putu izlječenja od tisuću kilometara. Dotad, molitveno-komemorativni skup pred katedralom smatrat ćemo tek obuvanjem za taj dugi, dugi put.

Komentari




Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.