Negacionizam i oživljavanje ustaštva u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj toliko su uznapredovali, da se čini kao otkrovenje govor kardinala Bozanića u četvrtak na molitveno-komemorativnom susretu u Zagrebu. Valja međutim ostati pribran, te suspregnuti poriv da se prepustimo prostodušnom oduševljenju: sve dok crkva, do posljednje župe i svećenika, javno, jasno i glasno ne odbaci proustaške sentimente – o pompoznim negacionističkim sijelima da i ne govorimo – kardinalov govor neće prerasti u prijelomni trenutak, jedan od onih u kojima »nešto pukne u zraku«, nego ostati tek dobrodošao, ali nevjerodostojan detalj iz sumračne civilizacijske sadašnjosti hrvatskoga katolištva - piše Boris Pavelić u kolumni Pronađena zemlja u Novom listu.
Pred zagrebačkom prvostolnicom, na Kaptolu, simboličkome središtu hrvatskoga katolištva, Zagrebačka nadbiskupija i Židovski informativno-obrazovni centar Hatikva organizirali su prekjučer molitveno-komemorativni susret u povodu 27. siječnja, kada je 1945. oslobođen Auschwitz, pa je proglašen Međunarodnim danom sjećanja na Holokaust. Za razliku od sličnih komemoracija, ovaj je skup bio i vizualno raskošan i dojmljiv: na zvoniku katedrale izvješen je pedeset metara dug natpis na hrvatskome i hebrejskom, s memorijalnim citatom iz Staroga zavjeta, koji dijele i židovi i kršćani. Okupilo se tu uglednoga svijeta i dosta političkih glava; iz sveg srca pjevale se bolne židovske pjesme i snažne molitve – skup, u jednu riječ, ljudske dubine, razumijevanja i solidarnosti, a, nadamo se, i iskrenoga kajanja.
Naročit trenutak, ipak, bio je govor nadbiskupa Bozanića. »Treba dati posebnu pozornost«, kazao je kardinal, »onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške, ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi.« Kardinal se spomenuo »velikoga stradanja hrvatske židovske zajednice, a posebno zagrebačkih Židova, duboko utkanih u život i kulturu grada, kojih je – kako govore podaci – od jedanaest tisuća preživjelo manje od dvije tisuće.« Suosjećam, nastavio je, »s preživjelim Židovima koji nose teret osobnog iskustva ljudske okrutnosti, s njihovim obiteljima i potomcima te cijelim židovskim narodom.« Te najvažnije: »Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.« I na kraju: »Ovdje se, svima je poznato, i u doba Holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo i protiv zatiranja židovskoga naroda«.
Uistinu, nov je to i drukčiji govor. Bozanić je jasan: valja, »bez ikakve zadrške«, govoriti »o Jasenovcu i drugim logorima«. Valja biti svjestan razmjera tih zločina, suosjećati i razumjeti bol potomaka žrtava, »ljudi koji nose teret osobnog iskustva ljudske okrutnosti«. Životi djece i unučadi počinitelja, pak, »obilježeni su zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom«. I na kraju, zvuči gotovo autoironično: »Svima je poznato« da se ovdje, u Hrvatskoj, i tada »čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo« protiv Holokausta. Tko je bio taj »jasan glas«, to Bozanić nije smogao snage jasno i glasno reći – da nije Stepinac? Ili ipak Titovi partizani? – i to je, rekli bismo, jedini ozbiljan propust u njegovu govoru, ako zanemarimo da mu je, posve fiziološki, doslovno zapeo glas u grlu kada je krenuo spomenuti »istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora«.
I da, sve to zvuči kao iznenađujući, dobrodošao i ohrabrujući preokret. Samo, što s njim, ako jest preokret? Hoće li crkva nastaviti ugošćavati laži Sedlara, Vukića i Leljaka? Hoće li prijeteći ekstremistički »Pokret Velebit« i dalje imati prostorije na Kaptolu? Hoće li Glas Koncila nastaviti objavljivati neistine o Jasenovcu? Hoće li katolički svećenik Stjepan Razum i dalje voditi negacionističku udrugu koja izmišlja novu povijest? Hoćemo li, uostalom, iz crkve ikad čuti riječ o genocidu nad Srbima – jer taj zločin u četvrtak nitko nije spomenuo? Hoće li dijelovi crkve i dalje biti ideološki inspiratori za Hrvatsku pogubne teorije o »dva totalitarizma«? Hoće li, uostalom, i sam kardinal ispraviti svoju nedostojnu gestu iz Jasenovca, kada je došao na pola puta do Kamenog cvijeta, pa se odjednom okrenuo i otišao, ne poklonivši se žrtvama u Bogdanovićevoj kripti? Eto stoga skromnog prijedloga: u travnju ove godine deseta je obljetnica tog Bozanićeva propusta na mjestu sjećanja zločina i patnje. Neka sada ode opet, neka sudjeluje u komemoraciji sa zajednicama žrtava. Neka pozove da se makne »U« s ploče poginulim HOS-ovcima. I neka smjernim poklonom pod Kamenim cvijetom iznova demonstrira ono što je pred katedralom u četvrtak izrekao. To bi uistinu bio prvi pravi korak na putu izlječenja od tisuću kilometara. Dotad, molitveno-komemorativni skup pred katedralom smatrat ćemo tek obuvanjem za taj dugi, dugi put.