Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

BORIS PAVELIĆ Kirurški precizni cinizam


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           05.05.2019.         1073 pogleda
BORIS PAVELIĆ Kirurški precizni cinizam

Ako je operacijom 'Bljesak', kako kaže predsjednica Republike, »počelo konačno oslobođenje hrvatskog teritorija i reintegracija cijele Hrvatske«, što o tom početku govori podatak da je akcija krenula – ratnim zločinom? U zoru prvog dana 'Bljeska', u selu Medari kod Nove Gradiške ubijena su 22 civila, od kojih jedanaest žena i troje djece. Što, potom, o predsjedničinu »konačnom oslobođenju« svjedoči činjenica da do dana današnjeg nije počela ni istraga, a kamoli suđenje? Što o odgovornosti političara svjedoči izjava ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, koji je u srijedu, na proslavi u Okučanima, izjavio kako je 'Bljesak' izveden »kirurškom preciznošću«? »Kirurškom preciznošću«?! Ministar policije ima obraza da dvodnevnu policijsko-vojnu akciju, na čijem je samom početku na pravdi boga likvidirano troje djece, jedanaest žena i isto toliko muških civila, nazvati »kirurški preciznom«?! Ta izjava istinska je slika odnosa hrvatskih političara prema elementarnim kriterijima pravde i humanosti - piše Boris Pavelić u kolumni Pronađena zemlja, Novi list.

Jer, masakr u Medarima, i sve što ga do danas prati, nije samo ratni zločin i moralni užas, nego – uz ubojstvo obitelji Zec – jedan od najpotresnijih dokaza prožetosti hrvatskih državnih institucija nacionalističkim resantimanom, koji ih priječi da se iz mašinerije za etničku segregaciju pretvore u nepristrane provoditelje zakona.

Bilo je ovako: na samom početku 'Bljeska«, 1. svibnja 1995. oko šest ujutro, u selo Medari između Nove Gradiške i Okučana ušla je Hrvatska vojska. U to vrijeme HV više nije stihija nužne obrane iz 1991, nego temeljito organizirana i pripremljena vojna sila, uvježbana i opremljena uz američku pomoć, s vojnicima koji znaju međunarodne obaveze zaštite civila i ratnih zarobljenika. Uspskos tome, u Medarima je toga jutra likvidirano 22 od ukupno 24 mještana koji su se zatekli u selu; preživjele su samo dvije djevojke, a kako, o tome i danas postoje različita tumačenja: neki kažu da su bile kod rodbine u BiH, drugi tvrde da ih je prepoznao, zaštitio i spasio hrvatski vojnik.

Preživjele su sestre Radmila i Mirjana Vuković, kojima je u zločinu ubijena sedmogodišnja sestra Dragana, 50-godišnji otac Milutin i 45-godišnja majka Cvijeta. Osim Dragane, u medarskome masakru ubijeno je još dvoje djece, brat i sestra Goran i Gordana Vuković, jedanaest i osam godina su imali. Uz Cvijetu Vuković, ustrijeljeno je još deset žena. »Ustrijeljeno« – jer, prema svojedobnome svjedočenju Branka Šerića, odvjetnika sestara Vuković, njihova sestra, majka i otac »ubijeni su metkom iz blizine«.

Do danas za taj masakr – udbženički primjer ratnog zločina – nitko nije odgovarao. Štoviše, za razliku od zločina u Gospiću, Gruborima, Sisku, donekle i u Osijeku, čije je kažnjavanje uvelike pospješila istraga Haškog suda, zločin u Medarima primjer je kako ratne zločine Hrvatske vojske istražuje hrvatsko pravosuđe, kada ga se pusti da radi bez međunarodnog nadzora. Ono ih, naprosto, zaboravi: gotovo četvrt stoljeća nakon ubojstava, službeno objašnjenje glasi da policija provodi »predistražne radnje protiv nepoznatih počinitelja«. To znači – ništa. Četvrt vijeka zataškavanja.

Što dakako ne znači da žrtve ne možemo i dodatno poniziti. Prije petnaestak godina, sestre Vuković, koje zastupa Branko Šerić, od države su zatražile izvansudsku nagodbu. Prijedlog je odbijen: za Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, ratno ubojstvo sedmogodišnje djevojčice te muškarca i žene civila nije ratni zločin, nego su žrtve »ratna šteta«. Sestre Vuković 2006. tužile su državu i zatražile odštetu, koju je sud u Novoj Gradiški odbio tri godine kasnije, propisavši da tužiteljice moraju platiti troškove sudskog postupka, a potom je, da naplati troškove, tužiteljstvo u Novoj Gradiški pokrenulo ovrhu nad njihovim nekretninama.

Pokušajmo sažeti: hrvatski vojnici, koje je poslala država, Radmili i Mirjani Vuković na pravdi boga ubili su sedmogodišnju sestru, oca i majku. Godinama se ne događa ništa. Jedanaest godina kasnije, država tvrdi da nije riječ o ratnom zločinu, nego da su žrtve »ratna šteta»; sud odbija tužbu, a tužiteljstvo nalaže da kćeri i sestre ubijenih plate sudske troškove. Vladavina prava ne može čekati: da se naplati, država pokreće ovrhu, želeći žrtvama oduzeti i zidove što su im preostali.

To su fakti. A ovo simboli: iz godine u godinu, na obljetnicu početka 'Bljeska' i na dan kad su Medarani pobijeni, politička svita hodočasti u Okučane, a da nikad, baš nijednom, nitko od njih nije rekao da zločin u Medarima mora biti kažnjen, članovi obitelji obeštećeni, sjećanje na žrtve sačuvano, a javna empatija njegovana; dapače – ministar policije slavi »kiruršku preciznost«. Pa što, za miloga boga, o tome da kažu Radmila i Mirjana Vuković? I što da kaže sav pristojan svijet?

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: