Nije, dragi čitatelji, Ivan Jerešić ni prvi ni zadnji koji je nezadovoljan mojim pisanjem. Nije ni prvi koji je ono što radim nazvao bljuvotinama, niti je prvi koji je prijetio. Ali je prvi koji je to učinio javno, pred drugim kolegama, pred slučajnim prolaznicima i pred policijskim službenicima koji su ga te večeri, gotovo u isto vrijeme kada nam je zima i službeno zakucala na vrata, provodili u bjelovarski istražni zatvor zbog osnovane sumnje da je počinio kaznena djela zbog kojih je 1617 štediša gurnuo na prosjački štap. Razumijem njegov bijes - prekinuta je rabota koja je njemu i njegovima osiguravala lagodan život. Čovjek je bio pod stresom, morao je odgovarati na pitanja policijskim istražiteljima, morat će i istražnom sucu u Bjelovaru, kasnije, možda, i sucima nadležnog suda u Virovitici, a ako mu dokažu krivnju možda zaglavi i iza rešetaka.
Nisu to jednostavne stvari.
Ali stvarnost je neumoljiva. Štediše žele znati gdje je njihov novac, tko ih vukao za nos, tko je zapravo ukaljao ugled Zadruge koji su desetljećima prije stvarali časni i ugledni ljudi, obrtnici od formata.
I javnost to želi znati. Svi želimo znati radi li policija svoj posao i funkcionira li pravna država.
Zato sam se sinoć smrzavao na onim minusima pred zgradom Policijske uprave. Te prosinačke večeri samo sam radio svoj posao koji je odvjetnik, diplomirani pravnik, intelektualac, tako lakonski, s uzdignutim prstom, nazvao bljuvotinom. Ima on pravo na svoje mišljenje, naravno, ali nema pravo reći: «S tobom ću se posebno obračunati».
Nema pravo na to jer prijetiti nije lijepo, jer prijetnja u čovjeku izaziva osjećaj nesigurnosti i straha za sebe i svoju obitelj. Nema prva ni zato što u mojim tekstovima nije mogao pronaći ništa što bi ga nagnalo da digne glas.
Jer, činjenice su, dragi moj odvjetniče znate to vi dobro, svetinja, a komentari slobodni.
