Ovog tjedna napustio na je Anđelko Erceg, izdavač i glavni urednik Makarske kronike, lista za kojeg kažu da je promijenio sliku o lokalnim medijima u Hrvatskoj. Umro je u svojoj Makarskoj u 53. godini života, nakon teške bolesti. Makarska je daleko od Virovitice, «Makarska kronika» vjerojatno Viroviticu nikada nije spomenula, a većina Virovitičana nije imali prilike vidjeti i čitati te novine. Nemam ni ja s Makarskom ama baš ništa, tamo sam zadnji put bio još prije Domovinskog rata, nisu me privikle ni prekrasne plaže jedne od najljepših rivijera na Jadranu. Koliko znam, malo je Virovitičana koji imaju veze s Makarinama ili Makarankama, a ne poznam nikoga tko se predstavlja kao «makarska zet» ili «makarska nevjesta».
Pa ipak, kada sam imao prilike listati i čitati «Makarsku kroniku», kada sam ju posjećivao na Internetu, kada sam o njoj slušao u vijestima osjetio sam Ercegovo bilo, nekakvu čudnu prisnost, kao da svaki dan razgovaramo o novinarstvu uz kavu kod «Ane» ili uz «Velebitsko pivo» u Boomu.
Zato ovaj Blog urednika posvećujem kolegi za kojeg je Tomislav Židak u «Jutarnjem listu» napisao «da je možda i najhrabriji u ovoj prokletoj profesiji za koju ponekad treba imati kuraže».
Imali smo, naime, zajedničke poglede na novinarstvo, pogotovo ono lokalno. Baš kao i on, smatram da mediji trebaju služiti zajednici i njezinom interesu, susjedima iz naše ulice, gostima iz našeg kafića, piljaricama s naše tržnice... I zato mi je Makarska kronika bila mila, bio je to loklani list kakvog želim u svom gradu, ali sam bio svjestan da je to sanak pusti jer za napravit takve novine moraš imati novinare s velikim N, moraš živjeti novinarstvo, moraš popu reći pop, a bobu bob, moraš se suprotstaviti budalama i njihovim budlaštinama i ne klanjati se moćnicima...
"Posao koji je nekad služio interesu zajednice danas se pretvara u posao koji služi profitu poslodavca - obično neke apstraktne korporacijske, investicijske nemani. U takvom svijetu, Makarska je kronika velika iznimka», zapisao je Jurica Pavičić i dodao da «novinari Kronike pišu o stvarima koje bi da nije njih ostale u dubokoj medijskoj sjeni, nerasvijetljene» i da je «Makarska kronika u Makarskoj kao jaki reflektor upaljen u sobi. Sad se sve vidi: svaki mračni kantun, svaka prljavština, napuklina i bora."
Nisam poznavao Anđelka, bilo smo tek «junaci» jednog novinskog članka. Imao sam ga prilike upoznati, provesti dan ili dva u Makarskoj i u njegovoj knjižari promovirati knjigu Sandre Pocrnić Mlakar Virovitičanka u Zagrebu. Taj je susret načelno dogovoren, ali na žalost, zbog novinarskih obveza ideja nije realizirana. Sandra je o Makarskoj, Anđelku i njegovoj Kronici pisala u svojoj kolumni (i knjizi) i činilo joj se odličnom idejom povezati dva urednika, dva medija, dva grada.
Sandra je pisala: Prije dvije godine moj muž Dalmatinac-novinar i ja uputili smo se u Makarsku, na radni odmor. Ostavili smo Marinu u Virovitici kod bake kako bismo proveli vikend kod kolege - štoviše, vjenčanog kuma - Anđelka Ercega i pomogli mu napraviti dnevno izdanje "Makarske kronike". Bio je tada boom lokalnih glasila - gradovi su redom modernizirali svoje socrealističke lokalne novine ili pak pokretali nove. Mnogi su kolege-novinari tada postali dioničari glasila u kojima su radili, pa razvijali posao i nabavljali kombije za razvoženje novinskih buntova. Anđelko Erceg bio je jedan od moćnijih urednika u Jutarnjem, na odličnom mjestu, kakvo se meni i mojem nikada ni blizu nije osmjehnulo. A tada je nanjušio da je pravi trenutak i odlučio vratiti se u Makarsku i sa suprugom, također Makarankom, pokrenuti vlastiti biznis. Od tada, Ercegova je "Makarska kronika" ojačala i postala jedno od često citiranih lokalnih glasila, a posao se proširio i na knjižaru na glavnom makarskom trgu.
Makarska me u proljeće, bez ljetne histerije, donekle podsjetila na moju Viroviticu. Tim više što sam iskoristila priliku i odgledala "Izgubljeni u prijevodu" u njihovom kinu, koje je izgledalo kao preslikano nekadašnje virovitičko Zvijezda kino, možda čak još derutnije (ali ga oni bar nisu zatvorili). Gospodarska moć, koja Makarsku itekako razlikuje od Virovitice, nije bila previše očita u tim predsezonskim danima, iako se po punim "štekatima" već tada, za Prvi maj, vidjelo da su turisti ono što će Viroviticu u Dalmaciji uvijek razlikovati od Virovitice u Panoniji.
No, trebalo je pogurati makarsko dnevno izdanje, pa nam je glavni urednik, osim redakcijskih, redovitih poslova, dao zadatak da svatko od nas napiše članak za po jednu stranicu. Moj Mirko, koji je nekada, prije nego što je izbjegao u poslovno novinarstvo, pratio sociologiju religije, napisao je članak o crkvenim reakcijama na tada aktualne prosvjedne skupove na Markovu trgu. A meni, budući da u tadašnjem ženskom novinarstvu nisam mogla pratiti ništa ozbiljno, nije preostalo drugo nego da, na temelju vlastitog iskustva, napišem impresiju o turizmu nekad i danas. I tu se ja, poslije puno godina, prisjetim Šibuljina i onih davnih virovitičkih ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa. Totalno raznježena sjećanjima na svoja prva turistička iskustva, zamolim ja u tom članku Makarane da odole sirenskom zovu elitnog turizma i da svoje plaže i trgove ostave gostoljubivima za obitelji s djecom, za naš istanjeni srednji sloj i osiromašenu srednju generaciju, koja je u mladosti stekla neke turističke navike i željela bi ih sačuvati. A to se može jedino tako da dolazi na more s djecom i da se djecu uči kako ljetovati i kako se ponašati u restoranima.
Mislila sam si drugi dan, kad je tekst već bio objavljen, možda Anđelku i njegovoj Maji neće biti drago što imam nešto protiv da Makarska postane elitno ljetovalište. Svakako bi Makaranima bilo draže da im dolazi manje imućnijih gostiju, nego horda sirotinje, koja će jednako izgaziti travu, a kupovati samo sladolede.
Ali Maja i Anđelko bili su presretni s našim člancima. "Ni ne znate što ste napravili za Makarsku kroniku", bile su riječi kojima nas je dirljivo ispratio glavni urednik. A taj nam je radni izlet čak bio povod za kasnije razgovore i o mogućem preseljenju u Makarsku, gdje bi nam kumovi i jednom i drugom našli posao.
Posljednji pozdrav dragom prijatelju, rođenom novinaru sjajno napisao Ante Tomić pa predlažem da svakako pročitate taj nekrolog. A Anđelku jedno veliko hvala za sve što je učinio za našu profesiju.
