SLATINA - Urušeni pregradni zidovi u kući bez struje i vode, truli namještaj, smeće i pljesniva odjeća svakodnevno su, već desetak godina, okruženje samca, od epilepsije oboljeloga Duška Teodorovića, 27-godišnjeg Slatinčanina. Nedavno mu se urušio zid s dimnjakom pa za predstojeću zimu nema osigurano nikakvo grijanje. Nije sposoban za posao te živi od četiri stotine kuna socijalne pomoći mjesečno. Ovisno o milodarima sugrađana, za veknu kruha zna čekati i po tjedan dana, a katkad dobije mlijeko i povrće. Veći dio dana provodi na obližnjem groblju kamo odlazi po vodu, a u napuštenu oronulu kuću na Kremincu dolazi samo prenoćiti. Ponekad uspije naći kakav posao u «fušu», no i u tome ga sprječavaju teški epileptični napadi.
Duškova priča počinje krajem devedesetih, kada je nakon rastave roditelja na skrb dodijeljen ocu, a invalidna sestra majci. Nakon očeve druge ženidbe i nesuglasica s ocem, s tek navršenih osamnaest godina, izbačen je iz kuće. Pola je godine lutao gradskim ulicama, nerijetko spavajući pod vedrim nebom na slatinskom bajeru. Jednom je iscrpljen, gladan i promrzao zaspao na obali. Ujutro se probudio prekriven snijegom. Uz pomoć poznanika pronašao je staru napuštenu kuću i u nju se uselio. Žali se na očevo zlostavljanje u djetinjstvu, kad mu je nogama znao sputati ruke, a zatim ga pljuskati. Susjedi ga smatraju povučenom i mirnom osobom. Majka, koja se u međuvremenu preudala, s njim ne kontaktira.
- Ne znam kome bih se obratio za pomoć. Socijalni mi daje samo četiri stotine kuna iako sam bolestan, a u Crvenom križu su mi pomagali dok su mogli. Raditi sam ne mogu pa sam ne znam kako ću dalje. Bojim se da mi se ove zime što ne dogodi. Prihvatio bih da me netko udomi i poštovao bi novu obitelj, jer nemam izbora - kaže Duško.
- Da vam pravo kažem, ne znam na koga je. Ima nešto strašno u njemu. U duši je toliko pokvaren da će ti obećati kule i gradove. Čim okreneš leđa, on će te iznevjeriti. Evo primjera. Sjeo sam s njim na kauč i rekao: «Duško, gledaj! Nikad nećemo znati što je s tom epilepsijom ako nećemo probati. Hajde, ostavi cigarete i alkohol, vodi uredan život, samo da vidimo hoće li se ti napadi smanjiti». I, molim te, on je rekao može. Odem vam ja na zgradu, nešto sam radio. Čujem dolazi on i, pazi, kreše ti on šibicu. Je l nije zapalio cigaru odmah? Dođem k njemu, i da ga ubiješ, nije pušio i nije. Pokvarenjak jedan - kaže Aco Teodorović, Duškov otac.
Ne sjeća se kad ga je istjerao iz kuće. Ne bi ga valjda, tvrdi, istjerao da je bio maloljetan. Samo ga je jednom, kao desetogodišnjaka, »stvarno istukao». Tada mu je brat, dječakov stric, mazao masnice kremom. Kasnije ga nije tukao jer ionako ne bi vrijedilo. Sinu, kaže Aco, ne bi pomogao ni da se pred njim utapa - jer ga je povrijedio.
U Centru za socijalnu skrb u Slatini kažu da je teško pronaći udomiteljsku obitelj kvalificiranu za brigu o tako oboljeloj osobi. Trenutačno već dodjeljuju pomoć od 400 kuna, znajući da to nije dovoljno, ali je bar redovito. Ipak, obećali su pokušati pronaći udomiteljsku obitelj prije nego nastupi zima. Duško je jedno vrijeme pomoć dobivao od slatinskog Crvenog križa, no u posljednje vrijeme i to je izostalo.