Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 15. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
***
Što je više pokušavao zaboraviti, to je jačala želja u njemu. Bio je i fizički oslabljen događajima koji su se redali jedan za drugim, da mu je to utjecalo i na psihičko stanje. Noći bez sna, panični napadi, snovi koji su ga potpuno iscrpljivali doveli su do kronične slabosti. Još se borio da dokaže svoju nevinost i da izbjegne zatvor.
Plakao je. Svaku večer bi plakao kao malo dijete. Molio je za oproštaj, smatrajući da sve ovo što ga stiže ima veze sa time kako se ponio prema njoj. I sebi. Pobjegao je od jedine vrijednosti i smisla njegovog života. To naravno nikako ne bi glasno priznao. Samo se utapao u samosažaljenju i oblacima dima ispušenih cigareta. Ona bi ga odgovarala od pušenja. Bila je alergična i na alkohol. Gotovo na sve što je činilo njegov sadašnji život.
Družio se sa krivim ljudima. Sve bi ona to njemu rekla. Pokušala bi ga uputiti na ispravan put. No, on je bio previše tvrdoglav i uvjeren u ispravnost svoga razmišljanja.
Ona je bila sve veća potreba. Više nije razmišljao u kategorijama fizičkog zadovoljavanja. Želio ju je, naravno. To nikada nije dovedeno u pitanje. Ipak, sada se okretao svojoj duši. To crnilo, ta jama koja ga je pokušavala progutati bila bi sve veća bez nje. Ona je bila spas i rješenje.
Kajao se no nije znao način kako bi to izveo. Njegova arogancija i potreba za kontrolom nije mu dopuštala da izađe pred nju u tako jadnom stanju. Sve ono što ga je vuklo k njoj bilo je veće od ičega što je osjetio u životu. A to ga je plašilo. Izbezumljivalo. Tu se nije mogao kontrolirati i automatski bi to odbacivao od sebe.
Nije samo fizička privlačnost jaka među njima. Osjećao je da je ona njegov „dom“. Ono mjesto gdje se osjećate sigurno i zaštićeno. Mir koji bi ga obuzimao u njenoj prisutnosti, bio je mir samo ravan onom osjećaju u raju.
Znao je da nije dovoljno dobar za nju. Bili su različiti. Ipak, samo izvana. Siguran je bio u to.Kada bi poželio ostvariti zajednički život s njom, morao bi se odreći starih navika. Nekih ljudi. Žena. Ponašanja. A to je bilo bolno. To je činilo njegov identitet kojim se predstavljao u društvu.
I nju je želio fascinirati. Znao je da skromno živi. Želio je ostvarivati joj snove. Pružiti joj sve čega je bila željna.
U ovoj situaciji, dakako, nije mogao izaći pred nju.
