VIROVITICA - «Staza nije zahtjevna, ali je to jedini planinarski susret gdje planinare kući prate bećarcem», tako je predsjednik bjelovarskog Planinarskog društva Bilogora, Đuro Gustović, prijateljima opisivao prošlogodišnje druženje na ribnjacima i promociju nove planinarske staze na virovitičkoj Bilogori. Zato je ove godine, zajedno s dugogodišnjim planinarom Dubravkom, u Viroviticu iz Bjelovara na 2. susret planinara «Virovitičkom Bilogorom» krenuo pješice.
«Željeli smo skrenuti pozornost na novu stazu, na prijateljstvo Bjelovara i Virovitice, ali i na našu predivnu Bilogoru. Bili smo neka vrsta prethodnice, željeli smo doznati kojim se šumskim putovima i za koliko vremena može stići u Viroviticu hodajući bilogorskim bregima kako bi sljedeće godine na ovaj način došlo još više naših članova», otkrio nam je Đuro ideju koja se već dugo vrzma po njegovoj glavi – spojiti sve bilogorske planinarske staze i napraviti transverzalu.
BILOGORSKA TRANSVERZALA
«Poslije Velebita, bila bi to najduža planinarska transverzala. Bilogora počinje kod Hudovljana iznad Koprivnice, a završava kod Đulovca gdje se veže na Papuk. To bi bilo nekakvih 120 kilometara», dopunjava ga Dubravko.Na Bilogori je trenutno desetak obilježenih planinarskih staza o kojima brinu planinarska društva iz Bjelovara, Koprivnice, Đurđevca i Virovitice. Najkritičniji dio je oko Grubišnog Polja jer tamo postoji vojni poligon, a nema ni društva koje bi markiralo staze.
No, Đuro u Dubravko, ipak nisu stigli pješice Bilogorom već cestom. «Krenuli smo u subotu oko tri sata s Luga, našeg tradicionalnog mjesta za kretanje na izlete po Bilogori. Plan je izvršen 80 posto, ako postotke možemo tretirati kao nešto relevantno. Naime, na dionici od Brzaje do Grokanića groba smo negdje fulali. Imali smo neodgovarajući zemljovid, nakon nekoliko pokušaja orijentacije što po azimutu. što po postojećim stazama, da dođemo do Grokanića groba odakle bi bez problema napiknuli Šarene mostove na virovitičkim ribnjacima, odustali smo i spustili se u najbliže naseljeno mjesto kako ne nas ne bi uhvatio mrak u šumi. Ne bi bio problem ni bivakovati ali smo nosili relativno malu količinu vode koju smo potrošili», prepričava zgodu Dubravko.
Unatoč tome, zadovoljni su eksperimentom jer su uočili nedostatke. Svakako prvo treba nabaviti nove karte i poraditi na orijentaciji. U svoj planinarski dnevnik zapisali su kako se bez lutanja ta dionica može prijeći za 10 sati te da ima jedan dosta nezgodni dio, zarastao borik, između Batkovice i izlaska na cestu koja veže Turske grobove i Pisanicu
«Cijela Bilogora mora zaživjeti punim planinarskim životom. Ona nije dovoljno valorizirana i na nama je da ju otkrijemo i da u njoj uživamo. Bilogoru treba voljeti, ako je još ne volimo to moramo naučiti. Vjerujem da će nagodinu u ovo doba, večer prije susreta u Virovitici biti najmanje deset dobro oznojenih i neizguljenih planinara», optimistično se Dubravko našalio na svoj račun.Osim planinara iz Bjelovara na virovitičke ribnjake te su nedjelje, 3. lipnja, stigli iz planinari iz Našica (Krndija), Požege (Sokolovac), Osijeka (Zanatlija), Feričanaca (Sokol), Koprivnice (Bilo), Lipika (Lipa) i Belišća.
Tristotinjak planinara moglo je birati jednu od četiri staza. Većina ih je izabrala oni najdužu, četiri sata hoda, do Vilinskog oka, jezerca na vrhu virovitičkog dijela Bilogore, na 245 metara nadmorske visine. Šumari i planinari ovo su jezero nakon više desetljeća očistili od raslinja i lišća prošle godine, a do sljedeće bi trebale biti gotove i oznake. Predio se nalazi u neposrednoj blizini Vražjeg vršća, bilogorskog vrha na kojem se vide temelji prije pola stoljeća spaljenog planinarskog doma. Željeli su virovitički planinari obnoviti tradiciju i sagraditi novi dom, ali im je Domovinski rat pomuti račune pa tek sada razmišljaju o tome. Staza «Virovitičkom Bilogorom» obilježena je 2004. godine, a hrvatskim planinarima predstavljena je u lipnju prošle godine. Srcolikog je oblika i gotovo u potpunosti de šumom lipe, hrasta i bukve. Najviši vrh je Dugorječka kosa (216 metara nadmorske visine), a posebnost su jezera – ribnjaci.
DOLAZIMO OPET!
Anica Jasek iz Bjelovara odabrala je najdužu stazu. «Nije naporna, to nam je lagana priprema za Velebit. Odlično, čovjek ne može vjerovati da se na vrhu Bilogore nalazi jezerce i da se tu pored ribnjaka zabavljamo. Prvi put sam tu, oduševljena sam i sigurno ću dići opet», rekla nam je Anica. Oduševljena je bila i Ljilja Havranek, predsjednica Planinarskog društva Zanatlija Osijek. «Prvi put smo ovdje i sigurno ne posljednji. Staza je super, ide kroz šumu, hladovina je cijelim putem, Mi smo ishodali ovu od četiri sata. Najdužu! Bilo je prekrasno, a imali smo snage i za sportske rezultate. Osvojili smo prvo mjesto u potezanju užeta u ženskoj ekipi. Muški nisu osvojili ništa! Eto ja sam žena na vlasti u društvu pa smo dokazali da nije sve u pameti nego i u snazi», našalila se Ljilja.
Predsjednik virovitičkog Planinarskog društva Papuk profesor Zvonko Kovačević bio je zadovoljan. «Prošle godine došlo nam je stotinu planira, ove tristo, a sljedeće, kada ovi prijateljima budu ispričali što su doživjeli bit će ih i petsto», kaže Zvonko. Valja se nadati. I ove godine planinare je ispratio bećarac. A to se, ponavlja oduševljeno Đuro iz Bjelovara, ne događa na ostalim planinama.