Ponekad i nije tako loša stvar kada turistički pratitelj izgubi horizonte i promijeni planove u dahu, jer neki od njih priznaju grešku i znaju kako ispraviti istu; sve su to čari posla, valjda. Vraćajući se tako iz Beča preko austrijskih povijesnih regija ''upali'' smo tako na svojim kotačima autobusa i u jednu regiju kilometrima možda udaljenu, ali povijesno-etnološki jako blisku nama. Putovali smo Burgenlandom ili Gradišćem. Turistički pratitelj je starim mikrofonom najavio skretanje u Eisenstadt i započeo izlaganje.
No, vratio bih se na pitanje zašto je baš ta regija povijesno-etnološki vezana za nas, započeo bih tako priču o Hrvatima u Gradišću. Igrom slučaja, povijesnim mućkanjem granica i navalama Osmanlija (reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatie), tu pokrajinu nastanili su Hrvati. Odakle? Izvori kažu, da ih je najviše došlo iz Like, Krbave, Korduna i Banovine 1530.godine, a u kasnijim seobama, 20-tak godina poslije, stizali su Hrvati iz Gorskog kotara i Slavonije. Podijelili su se tako oni u pet manjih etničkih skupina; Štoji, Vlahi, Dolinci, Poljanci i Haci. Očuvali su do dan danas sve što su mogli očuvati, i što im je bilo dozvoljeno očuvati, ponešto naravno i ilegalno. Stoga začujete li na televiziji neki arhaičan govor nalik hrvatskom s primjesom čakavštine budite sigurni da je govornik vjerojatno iz Gradišća. Vole tamo danas, kao i nekada, ljudi dobru tamburašku glazbu i narodne plesove. Koliko je danas Gradišćanskih Hrvata? Iako im broj nikada nije točno utvrđen vjeruje se da ih ima oko 60 000.
Šetali smo polagano glavnim gradom Burgenlanda, Eisenstadtom i udisali svjež proljetni zrak pod vedrim plavičastim nebom. Nekako mi se uvijek čini da me ulicama austrijskih gradova stalno prati jedna te ista boja, nazvat ću je barokno žutom. Pročelja zgrada, crkveni zidovi, poneki osamljeni stup nekog ugaslog velikaškog gospodarstva prekriveni su tom bojom, bojom sunca koje kao da će izdahnuti. Duh vremena, duh baroka bio je na ulicama, sveprisutan. Promatrao sam i upijao dojmove, što kroz objektiv fotoaparata, što kroz zjenicu oka. Detalji su izranjali jedan po jedan u savršenom ritmu; zastava, mural na zidu koji je prikazivao seljaka i seljanku s guskama, toranj crkve, neka žena u kaffe baru koja ispija prvi gutljaj kave na popodnevnom vrelom suncu, lokalni glazbeni sastav nasmiješenih lica, neki pas, travnjaci obrasli cvijećem, ulična ura. Poneki detalj nestane u treptaju oka, poneki se upamte. Uistinu ne znam zašto mi je dugo u mislima ostao maleni metalni jednorog na uglu zgrade. Možda zbog one iste barokne žute s početka priče kojom je bio obojen, one boje koja blijedi i nestaje poput i samog vremena u kojem su živjeli jednorozi.
Uputili smo se prema dvorcu Esterhazy, dominantnom zdanju kojeg čovjek ne bi trebao zaobići pri obilasku grada. Obitelj Esterhazy velikaška je bila mađarska obitelj koja je u periodu Ugarskog kraljevstva imala zavidan ugled i moć. Sam dvorac, sagrađen u kasnom 13.st. došao je vlasništvo ove obitelji 1622. godine, te je kasnije prerađen u zdanje kakvim ga danas vidimo. Prekrasan barokni ladanjski dvorac specifičnog izgleda sa lijepim okružjem. Što se sve može pronaći u dvorcu? Vinski muzej, mnogobrojne prostorije, trgovina suvenirima i najvažnija od svega, soba za koncerte na koju ću se kasnije vratiti.
Ulice su nas vodile dalje, laganim koracima krenuli smo prema Bergkirche. Neobična građevina uzdizala se na raskrižju suvremenih prometnica poput nečega što je ispalo kroz nekakav vremenski portal. Bergkirche je neobična crkva, rimokatolička, koja je u svojim prvim godinama bila malena kapelica, a 1701. pretvorena je u gargantuovsku tvorevinu i prikaz Kalvarije, s krovovima koji se prelijevaju, stapaju, motaju i penju i koja jednostavno zovu čovjeka da se uspne i penje ka vrhu. 260 drvenih kipova i 60 kamenih figura krase crkvu. 1722. godine dovršena je ta cjelokupna Kalvarija, ta Pasija čudnovatog izgleda. Crkva krije i mramorno posljednje počivalište skladatelja Josepha Haydna. Postavilo se pitanje samo od sebe. Koja je poveznica Josepha Haydna i Eisenstadta? Vratit ću se na obitelj Esterhazy i njihov utjecaj. Naime slavni Joseph Haydn bio je Kappelmeister, iliti dirigent dvorske glazbe na dvoru Esterhazijevih u Eisenstadtu. Upravljao je Haydn sobom za koncerte u istoimenom dvorcu, stoga se danas u njegovu čast ta prostorija naziva Haydnsaal. ''Otac simfonije'', ''Otac gudačkog kvarteta'', austrijski skladatelj i dirigent pokopan je u Eisenstadtu. Osim njegove bijele mramorne grobnice ukrašene anđelima, te spomenika posvećenom liku i djelu, sačuvana je i kuća u kojoj je živio Haydn, ukrašena cvijećem i malenom tablom.
Napustili smo ovaj maleni i miran gradić u povijesnoj regiji Gradišću, grad koji leži na rijeci Wulki, grad koji diše hrvatski.
Zaspali smo u autobusu i krenuli kući.
Lipanj, 2010.
