Gilbert Guillaume, predsjednik Arbitražnog suda u Den Hagu, prošloga je tjedna objavio odluku o teritorijalnom sporu Hrvatske i Slovenije. Za to vrijeme hrvatski predstavnici nisu nazočili presudi. Razlog tome je odluka Hrvatskog sabora iz srpnja 2015. o povlačenju iz arbitraže zbog teške povrede prava na pošteno suđenje. No ipak, dobro je prošlo. Obranili smo cijelu savudrijsku valu i dobili jednu četvrtinu Piranskog zaljeva.
Raspadom SFRJ popucale su nam stare republičke granice. Najveći je propuh na slovenskoj strani, odakle puše s mora i kopna. U Hrvatskom saboru lociraju problem. Centralna točka međudržavnog spora: SAVUDRIJSKA VALA.
Bratstvo i jedinstvo lijevih i desnih ovoga puta ne dolazi u pitanje. Jedna i druga strana zauzimaju čvrsti zajednički stav: Ne damo Sloveniji ni kapi našega mora. Ni ribe, ni rakove, ni školjke iz naše vale. Ako se ne možemo dogovoriti, idemo na međunarodni sud. Tako i bi.
Slovenci prihvatiše, a mi potpisasmo. Godinama je to trajalo. Nama se nije žurilo, jer hvala bogu imamo mora skoro više nego kopna, a otoka i uvala da ih je teško izbrojat. Mjesta za kupanje i pecanje koliko ti srce zaželi. Ovo je više stvar principa i domovinskog ponosa. Uostalom, Savudrija je od uvijek bila naša koliko i sama Istra, pa tako i njezina vala. Svakome tko baci pogled na istarski zemljovid odmah je jasno da tu nema nikakvog spora. Jedini način da je se netko drugi dokopa je samo ako mulja. I to se upravo dogodilo, što je cijeli proces poprilično zakompliciralo. Situacija je postala ozbiljna, politički i pravno totalno neizvjesna, pretvorivši se na kraju u jednu totalnu dramu.
Bijaše to prava pomorska bitka, epske naravi i povijesne istine: Može li mala i slabašna Hrvatska bez druga Tita obraniti svoje more? Odgovor na ovo pitanje očekivan je danima s velikom strepnjom.
Toga jutra, u osvit same presude, zadubljen u neke davne morske misli, osjetih kako i mene prolaze trnci.
O more
još se sjećam onih dana
kad si naša tijela
milovalo pjenom tvojih vala
tad smo djeca bili mi
i još nismo znali
sto nam nosiš ti
I konačno, došao je čas. Sudac Gilbert niti jednom riječju ne spomenu Savudriju i njezinu valu. Sudbeno vijeće crtkalo je samo granice po Piranskom zaljevu.
Gledajući s pravne strane možda ne izgleda baš potpuno bistro. Ali jedan lirski večernji pogled sa daleke pučine na zapadnu obalu Istre donosi prosvjetljenje. Bijeli bljesak, 3 u grupi, svakih petnaest sekundi: Ono što smo tražili to smo i dobili. Savudrijska vala ostaje naša.
Sada čujem da je bio neki geografski nesporazum.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka