Nakon što je diplomirao kiparstvo na ALU Zagreb (Šime Vulas, 2002.), a potom magistrirao na ALUO u Ljubljani (Jože Barši, 2007.) kipar Ivan Midžić (1976.) ušetao je u „modni svijet“ zahvaljujući svojem originalnom unikatnom nakitu koji je oblikovao preplitanjem žica.
Mada relativno velikih dimenzija, pa pretpostavljam i težak, nakit je postao vrlo popularan. Budući da je nakit svojim oblikom zapravo posjedovao sve odlike skulpture, povećanjem dimenzija Midžić dobiva „prave“ skulpture. Prisjećajući se njegovih zadnjih izložbi u zagrebačkim galerijama ( „Kranjčar“, 2015. i „Događanja“, 2017.) silno sam se zapanjila ugledavši izložbu „Eko tehnologija- posveta Kargo kultovima“ u Galeriji VN (10.3.-2.4.2021.), koja se prošle godine mogla vidjeti u osječkoj galeriji „Kazamat“ i knjižnici Dubec (Sesvete).
Prije nego objasnim razloge svoje zapanjenosti, ali i navalu veselja, pokušat ću objasniti onaj dio naslova izložbe koji spominje „kargo kult“. Kargo kult (kult tereta) je religijska praksa koju plemena stasala u okruženju bez industrije počinju gajiti pri doticaju s kulturama na visokom stupnju tehnološkog razvoja (kolonizatori, misionari, vojska). Kada njihovim odlaskom prestaje opskrba robom, stanovnici zaključuju da će magijom vratiti materijalno bogatstvo, pa od slame ili drveta izrađuju replike predmeta zapadnjačke tehnologije.
Prostor galerije Midžić je ispunio predmetima koji su postali nezaobilaznim u našoj svakodnevnici poput mobitela, radija, televizora (raznih), generatora, transformatora i još čitavog niza predmeta koji su postali simbolima našeg blagostanja i društvenog statusa. No, svi su ovi predmeti, pomno i delikatno, izrađeni od drveta (ipak ih se dohvatio Osječanin čiji je djeda bio stolar) što znači da nemaju uobičajenu upotrebnu vrijednost. Izvanredno vjernog izgleda, na primjer radio aparat, upravo mami da posegnemo za regulatorom stanica i da obješeni utikač (na špagi) uključimo u struju.
Prizori izrezbareni na „ekranima“ drvenih televizora jasno govore o raspoloživim programima i koliko god se divimo vještini radova, usporedno se moramo smijati jasno naznačenoj ironiji. Ipak, među svim Midžićevim radovima postoji aparat koji se može koristiti, a to je fliper, igraći aparat bez kojeg se nekada nije mogao zamisliti niti jedan (pravi) kafić. Budući da je Galerija VN ujedno čitaonica, a strah od zaraze drži podalje redovite korisnike, Midžićevi su se drveni aparati razbaškarili po cijelom prostoru izazovno demonstrirajući svoju nadmoć, nekorisnosti usprkos.