Malo pritužbi na kršenje izborne šutnje u Hrvatskoj
Stožer: 86 novih slučajeva u protekla 24 sata
Prijatelji životinja protiv prodaje živih riba i rakova u supermarketima
Algebra postaje prvo privatno sveučilište u području tehničkih znanosti u Hrvatskoj
Ponosni Zagreb održao prosvjednu biciklističku vožnju
U inozemstvu se glasuje bez dojava o nepravilnostima
Na području županije nema novozaraženih

  Najljepše je doma

Anka Dorić: Vrijeme

  Anka Dorić           23.09.2012.         2836 pogleda
Anka Dorić: Vrijeme

''Nije lako biti na pragu pola stoljeća. Nije, al' je zabavno i zanimljivo''- jedan je od životnih zaključaka koji su sinoć 'legli' na stol, poput dobrog vina ili dobrog 'zvanja' u Beli, društvenoj igri koju smo u mladosti tako rado kartali, a sada za nju gotovo da i nemamo VREMENA.

VRIJEME radnje, sinoć (a ujedno i jedan od razloga zašto današnja kolumna malo kasni i relativno je kratka, mjesto radnje gimnazija Petra Preradovića i Pivnica ''Jelen'', tema: životno zadovoljstvo u ispreplitanju krize srednjih godina (u našim glavama) i globalne krize (u glavama, novčanicima i posvuda oko nas). Tako bi zvučao početak književnog uratka koji bih naša draga Elza pažljivo preslušala na nekom od svojih legendarnih satova književnosti. "Što netko propusti u minuti, ni vječnost neće vratiti"... sjetih se mudre izreke pjesnika i književnika Friedricha Schillera, predstavnika pokreta Sturm und Drang, koju je naša razrednica voljela izreći kad bi nam podvlačila važnost zašto se mora kontinuirano učiti. A Zaključak bi uratka bio: Današnjem prosječnom, zdravom i normalnom čovjeku nije lako uravnotežiti posao, obitelj, roditeljstvo, društvene obveze (i prijateljstva) i povrh svega biti toliko BOGAT te imati slobodno VRIJEME za samog sebe.

Nije lako, al' je moguće! Sve se može, kad se hoće pa se osim uspona i raznih (m)učenja, može jednako dobro preživjeti i krize, i ratove, razvode i smrti, financijske i osobne, psihičke, profesionalne i materijalne lomove, doživljavati uspone i padove. Sve je to daleko lakše ako imaš podršku prijatelja i ljudi koji te vole, bez obzira bio 'single' u porodici ili bez nje. I nevažno je koliko puta padneš, važno je da se digneš, ustraješ, ideš naprijed, malo odmoriš, al' držiš uzde VREMENA u vlastitom životu, dokle god hodaš i misliš.

Sjela sam u auto jučer oko 15 00 h, umorna od prošlog tjedna. Znate, tu vrstu umora...svi je imamo. Počne par tjedana nakon godišnjeg, kada se vratimo tekućem životu, poslu, problemima i rješenjima koja pred nas stavlja svakodnevica. Ona ista, koja nam je u srednjoškolskim danima bila tako ružičasta, ofarbana samo učenjem i uglavnom manje više simpatijama, ljubavima, tu i tamo pokojom životnom pustolovinom. Sunčan dan obećavao mi je 2 sata meditativne vožnje putokazima koje je moje srce znalo odvoziti napamet. A kako i ne bi kada laste i rode napamet znaju prevaliti tisuće kilometara, onda je razumljivo da je i nama ''zagrebačkim Virovitičanima'' 150 km, 'peace of cake' doći Kući. Sa srcem u grlu i očima k'o u Palčice, upijala sam svaku novost, svakog kilometra kopnenog i zračnog puta, koji tako rijetko godišnje prelazim, jer NEMAM VREMENA.  I dok sam ostavljala zagrebačke avenije, koje je zamijenila, meni još uvijek relativno nova, autocesta, na radiju je svirala grupa 'Film':

Deset dugih godina,
Slijep sam hodao zemljom,
Sa zatvorenim očima,
Sanjao sam da te sretnem....


Kako znakovito, pomislila sam, razmišljajući o susretu sa srednjoškolskom ekipom, u mislima već udišući miris hodnika gimnazijske zgrade u kojoj sam provela najljepše trenutke prvih 20 godina života. I one radosne i one tužne. I kao što VRIJEME u cigle, žbuku i crjepove ugradi svoju patinu tako će, znala sam i patina moje duše uvijek nositi te boje, mirise i zvuke hodnika iz ''Petra Preradovića''.

Došavši iz pravca Bjelovara, provezoh se pored ambulante u Špišić Bukovici, srca stisnutog u grlu od ganuća zbog uspomena na prve dane mog liječničkog poziva, baš u tom kraju, gdje mi i dan danas nije nepoznata niti jedna kuća. Pitala sam se u prolazu, tko zna koliko se djece rodilo, i starih ljudi umrlo, sve ove godine, od kada ih liječi netko drugi, u mislima, svi su oni i dalje ''moji'' a ja se osjećam ''njihova''.

Na ulazu u grad, skrenuh kod Ciglane desno, jer mi je srce nalagalo tako, preko Marinovog groblja, gdje ostavih upaljenu svijeću za pokoj očeve duše i svjež buket bijelih špina kakve je i sam uzgajao, preko mosta Ođenice, uz Kazalište, Općinu, Policiju i Poštu, bešumno sam ušla u Šenoinu ulicu, dovezavši se tik do ograde školskog dvorišta. Pogled na zgradu okupanu radosnim jesenjim suncem, kojem proteklo VRIJEME nije značilo baš ništa vratio me brzinom svjetla kroz krošnje stabala 30 godina unatraške toliko intenzivno da sam čula reski zvuk zvona, udarce lopte, smijeh i zviždaljku sa neke davne tekme, na satu tjelesnog koji upravo završava, istrčavanjem znojne ekipe u zgradu gimnazije.

 Susret sa školskom ekipom nakon pet godina, pretvorio se u veseli ritual grljenja, ljubljenja i zadirkivanja na teme: tko je nabacio, a tko izgubio koji kilogram više, s pažljivim odmjeravanjem koliko sijedih tko nosi u kosi, koliko se novih bora od zadnji put u uglu usne i oka usjeklo, ili je, gle čuda i estetske kirurgije, nestalo. Tko se rastao, oženio, tko je koga prevario, razočarao i usrećio, bio je dio priča i tračeva, koje smo kako to obično biva, ostavili za kasnije, nakon što piće razveže jezike.

A VRIJEME ide. Da je tako, očiti je dokaz bio i pogled na školske panoe u friško preuređenoj staroj učionici, u kojoj niti klupe niti zidne novine odavno nisu ''naše''. Al' zidovi jesu, ZAUVIJEK. Presretni što nam je ova kolijevka obrazovanja i kulture ljepša nego ikad, u ove dane sveopće recesije, a kameni se podovi svijetle od čistoće i glanca, tako lijepo da bih najradije poljubila spremačicu, pomalo s tugom napustismo ljepotu i sigurnost školske zgrade, svak za sebe obećavši joj kako ćemo joj se za sljedećih pet godina opet barem na jedan sat vratiti.

Mrak se spustio nad grad i odnio plašt boja sa sobom, zamijenivši ih reklamnim i prometnim blještavilom. Toplinu rujanskog dana, presrela je prohladna sutonska večer pozdravljajući posljednji dan ljeta. Ostatak večeri protekao je baš onako kako treba, kratko i slatko, uz pokoju šljivovicu i medicu, da raspetlja jezike i ugrije prste. Nakon aperitiva, topla je juhica zamirisala kao da ju je kuhala mama. Taj miris juhe, ni u jednom drugom gradu ne postoji. Nikada neću otkriti radi li se o vodi, vatri ili zraku, to jest, što od navedenog daje joj samo ''taj štih''. Nakon glavnog jela, jezike je još malo razvezalo vino, rastopila fina štrudla od jabuka, pa je razgovor tekao pitko, veselo i glatko. Presjedalo se sa stolica od čovjeka do čovjeka, vrtjele se slike djece s mobitela i sličnih elektronskih čuda tehnike, o kakvima smo u srednjoškolskim klupama samo u čudu sanjati mogli. VRIJEME koje smo si sinoć darovali, curilo je poput pijeska iz pješčanog sata, kako je večer nezaustavljivo tekla, poput pjesme Josipe Lisac o ''Jednoj mladosti''...



Narodna poslovica kaže: Ono što daruješ, zauvijek će biti tvoje''. Mi smo si darovali još malo VREMENA. Prije rastanka rekli smo jedni drugima da se volimo, i onda kada se ne vidimo, ne čujemo i nemamo VREMENA, jer njega se UVIJEK nađe, ako to ŽIV čovjek želi i hoće.


Drugovi su mi rekli: "Bježimo noćas,
Sada je vrijeme na put, na put."
Sa srcem punih hladnih kristala,
Mi smo sijali u srcu sivog grada,
Sa srcem punih hladnih kristala,
Mi smo sijali kao reklama,
Boje su u nama.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
24.9.2012. 10:12
Lijepo malo štivo...još da ja bilo spomena o nekom od likova, nadimcima i vrlinama iz razreda...slika koja...


Još iz kategorije Najljepše je doma



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.